Ovo je kratak pokušaj da se riječima i nekoliko slika ispriča život borbe i samousavršavanja moje mame Kate Kralj. Katalina Kralj je rođena 11. veljače 1925. u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, tadašnjem Kraljevstvu Jugoslaviji; imala je težak život u povijesno teškom razdoblju u svom selu Tuskani (u Karlovačkoj županiji, otprilike 45 kilometara od Zagreba, glavnog grada Hrvatske). Hrvatska, čarobna zemlja, puna brežuljaka, dvoraca, polja, lječilišta, umjetnosti, radišnih, ljubaznih, vrlo veselih i velikodušnih ljudi.

 

Katalina (12 godina), Mara (30 godina), Bara (10 godina) i Miguel – Mijo 28 (28 godina)

 

Njezin otac otišao je u Argentinu kad je imala dvije i pol godine, a njezina sestra Bara šest mjeseci. Bilo je vrlo teško za njezinu mamu Maru Tuskan, a općenito i za sve tri žene, živjeti u siromaštvu, a zatim tijekom Drugog svjetskog rata, gdje je Hrvatska također bila pogođena brutalnom unutarnjom borbom kao dio Jugoslavije.

Jugoslavija je održavala neutralnost tijekom Drugoga svjetskog rata do 1941. godine, kada je Njemačka zatražila tranzitna prava kroz Kraljevinu Jugoslaviju, a princ namjesnik Pavle to prihvatio, no kralj Petar II. je namjesništvo okončao, što je rezultiralo invazijom Trećeg Reicha. Kraljevska jugoslavenska vojska kapitulirala je za jedanaest dana, a kralj je otišao u izbjeglištvo u London. Nezavisna Država Hrvatska stvorena je 10. travnja 1941. godine (ustavna monarhija s kraljem Tomislavom II.), koju je preuzeo Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta. Katolička hijerarhija također je priznajala neovisnost jer je Jugoslavija predstavljala represivnu državu, Hrvati nisu mogli pjevati svoje nacionalističke pjesme, nisu mogli koristiti hrvatski grb ili zastavu…bilo je masakra na svim stranama; partizani, ustaše, domobrani, četnici, ne zaboravljajući “marševe smrti” iz Bleiburga, austrijskog pograničnog sela gdje su deseci tisuća Hrvata bili pobijeni.

Katalina se s puno boli i tuge sjeća tih godina, gdje, iako u njezinom selu nije bilo borbi ni bitaka, ali noću su se mogle čuti pucnjave, osobito kada bi suprotne strane strijeljale jedni druge. Danju su dolazile ustaše, a noću su partizani zahtijevati što god bi imali…hranu, odjeću, plahte za pravljenje zavoja. U tom teškom razdoblju Kata je izgubila ujca Ivu, koji je bio dva mjeseca mlađi od nje, brat njezine mame, osoba velike dobrote i veselja, nesposoban ubiti insekta, kako kaže Katalina, ali bio je prisiljen sudjelovati u borbi i strijeljan je po završetku rata (1945.), kada su Titovi partizani postali pobjednici. Pavelić je u svibnju 1945. pobjegao iz Zagreba u Austriju, potom u Italiju i 1948. u Argentinu, da bi se 1957. preselio u Španjolsku. Nezavisna Država Hrvatska prestala je postojati u svibnju 1945., s napredovanjem Josipa Broza Tita. Iste godine osnovana je Federativna Narodna Republika Jugoslavija.

Prije nego što je krenula u školu (počinjalo se sa 7 godina i završavalo s 11) Katalina je već imala odgovornosti. Morala je musti kravu, a zatim je voditi na pašu, dok je njezina mama radila vrlo naporno, motikom obrađivala svoje parcele, a zatim i tuđe njive, jer je morala otplatiti dug koji je ostavio njezin suprug i uzdržavati svoju obitelj. Njezin ujak Mihael bio je vrlo prisutan i uvijek kada je mogao, pomagao joj je, njezina baka Tereza kriomice je u pregači nosila jabuku.

Mara je radila na polju i također prodavala neke mliječne proizvode koje su izrađivali kod kuće (sir, vrhnje), poput krumpira, graha, jaja, a nosila ih je u Karlovac u košari na glavi, hodala 12 kilometara i tamo je obilazila svoje klijentice od kuće do kuće. Ponekad je prodavala i na tržnici koja se nalazila na jednom trgu u tom gradu.

Kada su Katalina i Bara malo odrasle (završile osnovnu školu), također su morale pomagati u teškom poljskom radu, uklanjati vinovu lozu iz vinograda (obitelj Čerenić u Draganću, Katalina je imala 13 godina), a zatim kositi travu kosom ili kopati zemlju motikom (otvarajući brazde u vinogradu obitelji Čerenić, kada je Katalina imala 14 godina).

 

Catalina (15 godina) i Bara (13

 

Katalina je radila u tvornici u Petrovoj Gori od 1947. (do 10 dana prije nego što se ukrcala na brod za Argentinu 8. rujna 1955.), koja se bavila izradom parketa od hrastovine i bukovine iz Slavonije. Prije toga je godinu dana radila u ciglani u Pokuplju.

 

U tvornici parketa

 

U Tuskani 1955

 

Kada su Katalina i njezina mama stigle u Buenos Aires na brodu “Regina Anna” 27. rujna (prošlo je 10 dana od takozvane Revolución Libertadora kojom je završio drugi mandat Juana D. Perona), Katalina nije prepoznala svog oca, njezina mama ga je prepoznala po nosu, ali prvi dojam nije bio dobar, nije pokazao nimalo ljubavi ni uzbuđenja zbog njihovog dolaska. Zapravo, već su sišle s broda kojim su putovale i krenule prema Hotelu za imigrante u Buenos Airesu (otvoren između 1908. i 1911. s ciljem primanja, usmjeravanja, smještanja i pronalaženja posla za imigrante koji su stigli iz Europe), jer su mislile da ih nitko nije došao tražiti. Srele su jedan par, vjerojatno zadužen za primanje imigranata, vrlo ljubazan. Ti su im ljudi ponudili boravak u hotelu, ali nisu imale novaca, ni voznu kartu za vlak do Mendoze. Međutim Pedro Kralj (Katalinin tata) ih je našao i nisu trebale ići u hotel.

 

Katalina s roditeljima

 

Katalina i Pieri, Talijan iz regije Friuli, upoznali su se u General Alvearu, jer je Pieri bio dobar prijatelj s Josipom, Katalininim stricem i bratom njezina oca. Katalina nije znala govoriti talijanski ni španjolski, a Pieri nije znao govoriti hrvatski, pa su išli u kino ili u šetnju s njezinim stricem Josipom koji je bio prevoditelj. Vjenčali su se u lipnju 1958. u crkvi u General Alvearu, a kumovi su im bili Mario Rumiz i Nikola Kruslak. Pieri je već tada bio u Mendozi deset godina, a Katalina tri.

 

Katalina i Pieri

 

Živjeli su u Bowenu, u vinariji “De Monte” do 1968. Te godine uspjeli su kupiti (s dionicama koje je Pedro imao u društvu De Monte), imanje od 10 hektara, s dvije kuće, jedna je bila za predradnika, a druga lijepa, nova vila. Bilo je to malo imanje, ali vrlo dobro organizirano; voćnjaci, vinogradi, žitarice, uredan vrt gdje je uvijek bilo sezonskog povrća, i naravno domaće životinje, krave (koje su imale staju u europskom stilu), svinje, ovce, zečevi, patke, kokoši… uživali su u svakom uspjehu, rođenju životinja, berbi voća ili grožđa, i naravno, često podnosili s dostojanstvom i snagom nedaće prirode…ili lošu prodaju uroda.

Nikada nisu zaboravili svoju rodnu zemlju, lijepu Italiju i nevjerojatnu i čarobnu Hrvatsku i uvijek su održavali kontakt s obitelji koja je ostala u Europi i prenijeli su svojoj djeci i unucima ljubav i poštovanje prema zemlji koja ih je primila, Argentini, ali i ogromnu ljubav prema svojim korijenima.

Katalina također ima mnogo priča i iskustava koja dijeli sa svojom obitelji i izreke iz svog sela; na primjer: “bolje je roditi se bez nosa nego bez sreće”, “žena drži tri stupa u kući, a muškarac četvrti”.

 

U Bowenu 1962. godine na farmi Blasa Forgiarini (Pierijev prijatelj) koji se kasnije vjenčao s Katalininom prijateljicom Magdom

 

 

Tekst napisala: Liliana Rumiz