U dubini srca Hrvatske, čarobni se gradić ljuljao ritmom svojih popločanih ulica i kuća od vapnenca s crvenim krovovima, kao da je izlazio iz bajke koja postaje stvarnost. Na ovom mjestu vječne ljepote, Tomina obitelj se ukorijenila kroz generacije, ispreplićući mrežu priča i uspomena koje će trajati zauvijek. Sve je započelo daleke 1928. godine, kada se djed Toma, čovjek hrabrog duha i odlučan, oprostio od svog voljenog Zagvozda u potrazi za svijetlom budućnošću, stigavši u Argentinu 8. ožujka. Sa koferom punim snova i nade, uputio se prema nepoznatim zemljama, noseći hrabrost onih koji se usuđuju krojiti vlastitu sudbinu.
Težak život u Zagvozdu na fotografijama Stanka Karamana
Dvije godine kasnije, 1930. godine, u njihovu novu domovinu Argentinu stigao je i Miljenko, sin Tome i Ane, njegove voljene supruge. Zajedno su prelazili granice u potrazi za novim prilikama, našavši utočište u Pavón Arribi, provinciji Santa Fe, gdje je Toma već izgradio topao i ugodan dom kako bi ih dočekao. Na tom je mjestu svaki prolaz odzvanjao ehom njihovoga smijeha, a svaki kutak čuvao je esenciju njihove rodne zemlje.
Sve dok 1936. godine nije kupio imanje u Chovetu. Tijekom godina, obitelj je napredovala na imanju u Chovetu, gdje su s ljubavlju obrađivali zemlju i dijelili trenutke radosti i žrtve. Unatoč tome što su našli novi dom na argentinskoj zemlji i što se obitelj povećala, djedovo je srce i dalje čeznulo za povratkom u Hrvatsku, gdje ga je obitelj koju je ostavio čekala raširenih ruku. Najdublji djedov san uvijek je bio vratiti se u zagrljaj svoje obitelji u Zagvozdu, i tako je i planirao s kartom u ruci. Međutim, sudbina je imala druge planove, bolest mu je stala na put, sprječavajući putovanje koje je toliko želio i ostavljajući neispunjeno obećanje koje je tešilo srca svih njegovih.
Tako sam, u jednog dana ispunjenom emocijama i nostalgijom, priredio svom ocu Miljenku, tada osamdesetjednogodišnjaku, iznenađenje koje nije ni sanjao i nije mogao ni zamisliti što će taj dan doživjeti. Nakon ručka u Santa Teresi, pozvao sam ga da me prati u posjet prijatelju. Nije ni slutio da ga namjeravam odvesti natrag u Pavón Arribu, mjesto njegova djetinjstva. Unatoč blizini, od njihovog dolaska, se tamo nikad više nije vratio.
Po dolasku je bilo suza radosnica. Ponovno je proživio sjećanja na svoju mladost i ponovno se susreo s Jakobom, svojim prijateljem iz djetinjstva s kojim nije bio u kontaktu više od sedam desetljeća, a uživali su u razgovoru kao da su stalno bili skupa.
Krajem 1984. sam osvojio dvije karte za Španjolsku s punim pansionom i poklonio sam bon svojim roditeljima Jorgelini i Miljenku kako bi nakon posjete Španjolskoj mogli posjetiti Hrvatsku, svoje ujake i rođake. Prilikom jednog posjeta, pitao sam ih kada će putovati, na što mi je tata odgovorio da pitam mamu. Mama je izbjegavala razgovor, ali je na kraju rekla da je bon prodala.
Godine su prolazile, a obitelj nikada nije mogla ostvariti putovanje koje je djed toliko želio, sve dok ja nisam odlučio otići sa suprugom Lilianom i kćerkom Yamilom njemu u čast.
Krenuli smo prema Evropi 22. rujna 2022. godine, Liliana, Yamila i moja sestrična Mónica. Proputovali smo Italiju, Kotor i grčke otoke, osjećajući djedovo prisustvo na svakom koraku koji smo napravili. Napokon, 11. listopada, kad smo stigli u Split, dok smo lutali njegovim ulicama, obavio nas je osjećaj mira i povezanosti. Bilo je kao da je duh djeda bio prisutan, vodeći nas u potrazi za korijenima naših obitelji.
I dogodilo se nešto neobično. Točili smo gorivo na benzinskoj postaji na autocesti prema Dubrovniku drugog dana od našeg dolaska. Rekao sam djevojci koja je radila na blagajni da je moj otac rođen na tim prostorima, u Zagvozdu, a ona mi je rekla da je i ona iz Zagvozda i da se, kao i mi, zove Gaće. Slučajno smo se upoznali s rođakinjom, za koju mismo znali. Toliko sam bio uzbuđen da sam ostao bez riječi, mada sam od trenutka kad smo započeli naše putovanje, znao da će biti posebno.
Iako je put išao prema planu, ponekad nas je obuzimala tjeskoba. Međutim, nas četvero smo bili puni radosti i svjesni nečega ključnog, a to je da sreća ne stanuje na nebu bez oblaka niti na putu bez prepreka, već u našoj sposobnosti da pronađemo ljepotu u svakom koraku putovanja. Svaki zavoj puta donosio nam je divan dar, pozivajući nas da razmišljamo o znanju i osjećajima koji čine naše obitelji. Sjećali smo se s ljubavlju dragih rođaka koje smo upoznali na putovanju, učeći od njih vrijedne lekcije. Pronalazili smo zadovoljstvo u prilici za posjet i uživali u svakoj minuti u Hrvatskoj.
Ono što smo doživjeli bilo je zaista posebno. Osjećali smo da nam je bilo suđeno doživjeti kao festival svako mjesto koje smo posjetili. Bili smo sretni kad smo se budili, okruženi ljubavlju obitelji. Naučili smo hrabro se suočavati sa svojim emocijama i prihvatiti priče onih koji su emigrirali, što nam je bilo potpuno nepoznato. U našim hrvatskim rođacima pronašli smo novu obiteljsku ljubav, zahvalni svakom članu obitelji na otoku Hvaru, kao i na ljubavi primljenoj od obitelji iz Makarske, koji su nas srdačno dočekali i pružili nam sve što su imali. U svakom od njih našli smo radost, čineći naš boravak još nezaboravnijim. Otkrili smo da, unatoč životnim nedaćama, ovo i dalje ostaje čudesan spektakl, pun trenutaka za pamćenje, čuvanje i istraživanje sa strašću i odlučnošću. Tako je, između uspomena i nada, naša obitelj nastavila dalje, noseći sa sobom naslijeđe onih koji nikada nisu prestali vjerovati u moć ljubavi i jedinstva. I dok je sunce zalazilo na horizontu, svjetlost nade sjala je na nebu, podsjećajući nas da, iako putovi života mogu biti dugi i puni prepreka, uvijek će nas odvesti natrag kući, gdje ljubav uvijek prevladava.
Autor: Miguel Angel Gaće, Garbarino 846, 2600 Venado Tuerto, Argentina