Svoju priču ovom prilikom nazvala sam “Lepeza iluzija”, s obzirom na to da uvijek imamo iluzije, želje, planiramo život i često moramo brisati i ponovno početi, bez obzira na godine. Moji djed i baka stigli su u Argentinu s 40 godina, tko bi rekao da se može ponovno početi i s profesijom koja nije imala veze s onom iz njihovog prijašnjeg života.
Od svih fotografija, omotnica i pisama, najviše mi je pažnju privukao dokument nazvan “Anker”. Istraživala sam što je to i ima li ikakvu valjanost. Ispostavilo se da je to bio kao miraz koji je moj djed davao mojoj majci između 1934. i 1954. godine, zajedno s životnim osiguranjem. Tako, u slučaju da se nešto dogodi mojoj baki, moja majka bi imala nešto u životu. Taj dokument sada imam ja, ali nikada nije imao valjanost zbog rata. Zašto su ga čuvali… I tako s svim dokumentima o najmu kuće, restoranu iz godina 1942.-1943., koliko su mogli naplatiti kilogram kruha, pisma moje bake njezinoj prijateljici Ribici i od Ribice mojoj baki, fotografije mojih prabaka i pradjedova s bakom, fotografije mojih djedova s mojom majkom i stricem, fotografije moje majke na vratima poznatog restorana u kojem je snimljen poznati film, fotografija moje majke na njezinoj prvoj pričesti i ispred škole u Gornjem Gradu.
Jedna od mnogih priča je o mojoj materinskoj obitelji Vočinkić – Zombori. Ivan Vočinkić otac, Ana Vočinkić kći, Zvonimir Vočinkić sin, i moja baka Ljubica Zombori.
Zahvaljujem na prilici da se izrazim. U sljedećem ću napisati sažetak povijesti mog oca Nikole Milusića.
Hvala.
EVO PRIČE:
Kako ne napisati par riječi…
Moj djed Ivan rođen je 1903. godine u Orahovici, dok je baka Ljubica ugledala svjetlo dana tri godine kasnije u Našicama. Njihova ljubavna priča nije bila jednostavna; obitelj s očeve strane nije odobravala moju baku jer je bila mlada udovica s kćeri, što je tada bilo društveno neprihvatljivo. Unatoč svemu, baka je radila kako bi se prehranila, dok je njezinu kćer čuvala baka s majčine strane.
Moj djed i baka su se upoznali u Našicama. Ivan je šetao gradom kada je primijetio Ljubicu, zaposlenicu trgovine. Ljubav između njih je brzo procvjetala, iako obitelj nije odobravala njihovu vezu. No, ljubav je bila jača od prepreka te su odlučili osnovati obitelj. U siječnju 1934. godine, rodila se moja majka, dok su živjeli u Zagrebu u iznajmljenoj kući u Voćarskoj ulici broj 22. Nakon toga, preselili su se u Basaričekovu ulicu broj 9, gdje su iznajmili lokal koji je danas poznati bar. Taj lokal bio je mjesto okupljanja važnih ljudi tog vremena.
Moji baka i djed su živjeli s puno iluzija i ljubavi. Dvije godine nakon rođenja majke, rodio se moj stric Zvonko. Baka Ljubica je pripremala domaću hranu, dok je djed Ivan vodio bar. Obitelj je rasla u sreći i ljubavi, no sudbina ih je odvela daleko. Otišli su u Campo Fermo, Bagnoli, s koferom punim snova.
Uvijek ću pamtiti rečenicu koju su baka i djed ponavljali jedno drugome: “Dobro, stigli smo u ovu novu zemlju,” grleći se i govoreći: “Svi smo zajedno, kao obitelj, s ljubavlju i puno snova.”
Kada su mogli, pisali su jedno drugome pisma. Čuvam mnoga od tih pisama, ali posebno me zaintrigirala fotografija s natpisom “Anker”. Istražujući, saznala sam da je to bio dio miraza koji je djed ostavio za slučaj svoje smrti, kako bi moja majka bila financijski zbrinuta. Nažalost, rat im je oduzeo tu sigurnost.
Naslov “Lepeza iluzija” dolazi iz spoznaje da život često razbija naše snove zbog vanjskih okolnosti. Ipak, u toj lijepoj priči, moja majka je u Argentini upoznala mog oca, također Hrvata. Vjenčali su se 1951. godine, a potom su se rodile moja sestra Marija 1953. godine i ja, Lidija, 1964. godine.
Baka Ljubica preminula je 1984., djed Ivan 1977., a moja majka Anica, rođena u Zagrebu, napustila nas je 2019. godine. Samo se moja majka uspjela dva puta vratiti u svoju voljenu domovinu, posjetiti Gornji grad i Kamenita vrata. Njena fotografija i dalje krasi vrata restorana, dok sjećanja na nju žive u meni.
Priča o mojoj obitelji je priča o ljubavi, snovima i hrabrosti suočavanja s preprekama. S ljubavlju se prisjećam svojih predaka i njihove “lepeze iluzija” koja je oblikovala moj život.
Lidia Isabel Milusic, Ezeiza, Buenos Aires, Argentina
Povodom Dana očeva Lidia je napisala jedan tekst posvećen svom ocu:
Što napisati u sjećanje na oca… velikog oca… na Dan očeva u Argentini
Tvoja priča započinje u Bosanskom Brodu. Rođen si 22. rujna 1926. Dali su ti ime Nikola, za tvoje najmilije bio si Nikica, a za Argentince jednostavno Nino. Bio si najstariji od četvero braće i sestara. Tvoj otac, Baltazar, bio je najstariji od petero djece, a majku je izgubio već s osam godina. Tvoja majka Marija bila je mlada i vesela djevojka, koja je odmah očarala mog djeda kad ju je susreo prilikom posjeta prijateljima u selu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kad se vratila u Vlasenicu, tvoj otac je nakon četiri mjeseca organizirao vjenčanje i otišao po nju. Vjenčali su se gotovo u tajnosti jer je ona već bila zaručena za drugoga. Selo je tugovalo jer je bila iznimno lijepa, a morali su imati i pratnju pri odlasku jer nisu dopuštali da ode. Između njih je bila velika razlika u godinama – što si mi i sam spomenuo kad sam jednom rekla da ljubav ne može postojati između ljudi s 20 godina razlike, a pogotovo ne ljubav na prvi pogled. A ti si mi odgovorio: ‘’Onda ne poznaješ priču svojih djeda i bake!“ I doista, nisi puno govorio o njima…
Tek kasnije sam počela shvaćati. Koliko sam te puta zatekla kako plačeš sam i kako si mi tiho govorio: ‘’Nemoj reći mami.“ Pisao si mnogo pisama svojoj majci – govorio si: ‘’Tvoja baka Marija“, ‘’ne poznaješ je jer živi daleko, ali ima srce od zlata“. I o sestrama koje su bile kao sunce, i bratu koji je bio vrlo pametan – on je mogao nastaviti školovanje i bit će izvrstan odvjetnik. Nakon suza bi ustao i rekao: ‘’Dobro, idemo dalje, bit će bolje…“ Da bi ih posjetio, trebalo je puno novca, a ti si bio samo stolar. Za sada si mogao samo pisati i primati pisma. Ali što pisati? Sve što nam se događa stane u jedva jednu, možda dvije stranice. A ne želiš zabrinjavati one s druge strane. Uvijek se pisalo da smo dobro, zdravi, da djeca rastu…
S radošću se sjećam kada mi je sestra Mary rekla da je uspjela kupiti avionske karte za oboje (mamu i tebe), 1995. godine: ‘’Znaš da baka Marija ima 80. rođendan 4. svibnja i imat će iznenađenje – stiže njezin sin nakon 40 godina. Znaš što će to biti? Predivno!“ Nisam tada mogla shvatiti što to stvarno znači. Organizirala sam darove koje ste trebali ponijeti, govorila vam da ne plačete, da iskoristite svaki trenutak, zagrlite sve, uživate.
Ne znam kako ste to uspjeli izdržati. Bili ste tamo dva mjeseca i kad ste se vratili – bili ste drugi ljudi. Svaki s vlastitom perspektivom. Tata je bio još više zaljubljen u svoju Hrvatsku. Tata je tada ponovno susreo svoju prvu ljubav, onu koju je ostavio sa 17 godina. A prvi put sam vidjela mamu kako je ljubomorna… smijala sam se – kao da gledam dvoje tinejdžera, a imali su skoro 60 godina.
Tata bi opet zaplakao i rekao: ‘’A sad što? Ne znam kako se ponovno vratiti u Bosanski Brod… želim biti tamo.“ Pitala sam ga: ‘’Zašto? Pa tek si se vratio, zašto već želiš otići?“ A on: ‘’Tamo je drugi život…“
Upitala sam: ‘’Jesi li razgovarao s bakom Marijom?“ Odgovorio je: ‘’Jesam, ispričao sam joj se zbog one slike kralja Petra II. – pukla je jer sam bacao kamenčiće iz praćke. Bio sam nestašan. I onda me ravnatelj škole, da me nauči pameti, poslao u najbolju školu – franjevački internat u Visokom. Nisam htio ići. Htio sam biti uz obitelj. Bio sam ljut na oca – tvog djeda – i nikad mu to nisam oprostio. Kad sam završio srednju školu, počeo je Drugi svjetski rat. Krivotvorio sam potpis i dragovoljno se prijavio u Hrvatsku mornaricu da postanem časnik. Nisam znao što dolazi… Otišao sam iz inata, s 17 godina. Otišao sam u Sisak, a onda u Njemačku na obuku. Kasnije su me zarobili Britanci. Nakon dugo vremena uspio sam stići u Italiju, i iz Genove otišao prvim brodom – za Argentinu. Tako sam, kćeri, stigao sam, bez ičega.“
Što sam tada mogla učiniti, nego ga zagrliti i plakati s njim?
‘’Sad razumiješ, kćeri… moj otac me tražio, pitao sve gdje sam, je li me tko vidio na Križnom putu kod Bleiburga. Svi su se obradovali kada su dobili moje pismo iz Argentine. Mislili su da ću se brzo vratiti. Ali, kad sam stigao u hotel za imigrante, dobio sam mjesto za spavanje u četvrti br. 1, blizu Ezeize. Radio sam, skupljao novac za povratak, ali su mi ukrali torbu s novcem. Onda sam upoznao obitelj tvoje majke. Dali su mi mjesto za spavanje. Tako sam ostao u Ezeizi, oženio tvoju majku… i više se nikada nisam vratio u Hrvatsku.“
‘’Kćeri… molim te, nikad nemoj biti ljuta na mene. Što god bilo, uvijek ću biti blizu. Jedino što znam je raditi i dati ti obrazovanje. Ti uvijek uči, tako nećeš ovisiti ni o kome i moći ćeš sve što poželiš.“
Na prosvjedima u Buenos Airesu, išli su moliti za neovisnost Hrvatske. ‘’Znaš, kćeri, što znači da je tvoja zemlja slobodna? Možeš slobodno ispovijedati vjeru, ići u crkvu, nitko ti ništa ne zamjera – biti slobodan!“
Iako Bosanski Brod više nije bio isti. Obitelj je morala napustiti svoj dom. Dio njih se preselio u Slavonski Brod, oni koji su uspjeli. No rat je odnio živote njegove majke (bake Marije), sestre Ljerke i nećakinje Inge. Ipak, 1998. godine, tata i sestra su uspjeli ponovno otputovati – na vjenčanje rođaka. Kad su se vratili u Argentinu, vidjela sam onaj isti sjaj u njegovim suznim očima. Oči prepune života.
‘’Kćeri, kako bih ti samo volio pokazati Hrvatsku. Prekrasna je. Ljudi, kultura… Nadam se da ćemo jednog dana ići zajedno.“
Moj ujak Anto (ili Slavko, kako ga je tata zvao), postao je izvrstan odvjetnik, profesor, sveučilišni akademik, pisac i povjesničar. Poslao mi je knjigu koju je napisao na temelju priča koje mu je teta pripovijedala. Naziv knjige je: ‘’Sava i dalje mirno teče…“ – stigla mi je 2008. godine.
Tebe više nije bilo. Otišao si 1. ožujka 2006., ali obitelj te i dalje pamti – u Hrvatskoj, Zürichu, Kanadi, Zenici i Argentini. Svećenik Jozo mi je rekao lijepe riječi o tebi. Tvoja druga kći je sada s tobom, zajedno s mamom. Ponekad te osjećam blizu. Nadam se da više ne radiš toliko. I dalje čuvam tvoj glas, tvoje zagrljaje. Trudim se sačuvati sve tvoje pisma i fotografije tvoje voljene Hrvatske. Slike iz mladosti, bio si prelijep, jako zgodan. Trudim se očuvati hrvatsku povijest, kuham tradicionalna jela, učim tvoj jezik koliko god je težak. Žao mi je što sam te ispravljala kad bi krivo izgovorio neku riječ. Danas, preko WhatsAppa, lakše je ostati u kontaktu, promatrati promjene u Hrvatskoj.
Ovo pišem samo kako bih ti rekla hvala, za sve što si nas naučio, kako si nas lijepo odgojio, kako si volio svoju obitelj i nikada nisi zaboravio svoju vječnu ljubav prema Hrvatskoj – i prema nama.
Živjeli! Sretan Dan očeva! Volim te jako, jako – tvoja kći Lidija.
Pozdrav svim očevima povodom Dana očeva u Argentini. Neka vam je blagoslovljen dan, neka vas Bog vodi i čuva. Veliki zagrljaj svima – da obitelj ostane na okupu!
Lidija Milušić, Ezeiza, Buenos Aires
Fotografije Nikole Milušića
Osobna knjižica Nikole Milušića:
——————————————–
——————————————-
——————————-
——————————-
