Svoju priču ovom prilikom nazvala sam “Lepeza iluzija”, s obzirom na to da uvijek imamo iluzije, želje, planiramo život i često moramo brisati i ponovno početi, bez obzira na godine. Moji djed i baka stigli su u Argentinu s 40 godina, tko bi rekao da se može ponovno početi i s profesijom koja nije imala veze s onom iz njihovog prijašnjeg života.

Od svih fotografija, omotnica i pisama, najviše mi je pažnju privukao dokument nazvan “Anker”. Istraživala sam što je to i ima li ikakvu valjanost. Ispostavilo se da je to bio kao miraz koji je moj djed davao mojoj majci između 1934. i 1954. godine, zajedno s životnim osiguranjem. Tako, u slučaju da se nešto dogodi mojoj baki, moja majka bi imala nešto u životu. Taj dokument sada imam ja, ali nikada nije imao valjanost zbog rata. Zašto su ga čuvali… I tako s svim dokumentima o najmu kuće, restoranu iz godina 1942.-1943., koliko su mogli naplatiti kilogram kruha, pisma moje bake njezinoj prijateljici Ribici i od Ribice mojoj baki, fotografije mojih prabaka i pradjedova s bakom, fotografije mojih djedova s mojom majkom i stricem, fotografije moje majke na vratima poznatog restorana u kojem je snimljen poznati film, fotografija moje majke na njezinoj prvoj pričesti i ispred škole u Gornjem Gradu.

Jedna od mnogih priča je o mojoj materinskoj obitelji Vočinkić – Zombori. Ivan Vočinkić otac, Ana Vočinkić kći, Zvonimir Vočinkić sin, i moja baka Ljubica Zombori.

Zahvaljujem na prilici da se izrazim. U sljedećem ću napisati sažetak povijesti mog oca Nikole Milusića.

Hvala.

 

EVO PRIČE:

Kako ne napisati par riječi…

Moj djed Ivan rođen je 1903. godine u Orahovici, dok je baka Ljubica ugledala svjetlo dana tri godine kasnije u Našicama. Njihova ljubavna priča nije bila jednostavna; obitelj s očeve strane nije odobravala moju baku jer je bila mlada udovica s kćeri, što je tada bilo društveno neprihvatljivo. Unatoč svemu, baka je radila kako bi se prehranila, dok je njezinu kćer čuvala baka s majčine strane.

Moj djed i baka su se upoznali u Našicama. Ivan je šetao gradom kada je primijetio Ljubicu, zaposlenicu trgovine. Ljubav između njih je brzo procvjetala, iako obitelj nije odobravala njihovu vezu. No, ljubav je bila jača od prepreka te su odlučili osnovati obitelj. U siječnju 1934. godine, rodila se moja majka, dok su živjeli u Zagrebu u iznajmljenoj kući u Voćarskoj ulici broj 22. Nakon toga, preselili su se u Basaričekovu ulicu broj 9, gdje su iznajmili lokal koji je danas poznati bar. Taj lokal bio je mjesto okupljanja važnih ljudi tog vremena.

Moji baka i djed su živjeli s puno iluzija i ljubavi. Dvije godine nakon rođenja majke, rodio se moj stric Zvonko. Baka Ljubica je pripremala domaću hranu, dok je djed Ivan vodio bar. Obitelj je rasla u sreći i ljubavi, no sudbina ih je odvela daleko. Otišli su u Campo Fermo, Bagnoli, s koferom punim snova.

Uvijek ću pamtiti rečenicu koju su baka i djed ponavljali jedno drugome: “Dobro, stigli smo u ovu novu zemlju,” grleći se i govoreći: “Svi smo zajedno, kao obitelj, s ljubavlju i puno snova.”

Kada su mogli, pisali su jedno drugome pisma. Čuvam mnoga od tih pisama, ali posebno me zaintrigirala fotografija s natpisom “Anker”. Istražujući, saznala sam da je to bio dio miraza koji je djed ostavio za slučaj svoje smrti, kako bi moja majka bila financijski zbrinuta. Nažalost, rat im je oduzeo tu sigurnost.

Naslov “Lepeza iluzija” dolazi iz spoznaje da život često razbija naše snove zbog vanjskih okolnosti. Ipak, u toj lijepoj priči, moja majka je u Argentini upoznala mog oca, također Hrvata. Vjenčali su se 1951. godine, a potom su se rodile moja sestra Marija 1953. godine i ja, Lidija, 1964. godine.

Baka Ljubica preminula je 1984., djed Ivan 1977., a moja majka Anica, rođena u Zagrebu, napustila nas je 2019. godine. Samo se moja majka uspjela dva puta vratiti u svoju voljenu domovinu, posjetiti Gornji grad i Kamenita vrata. Njena fotografija i dalje krasi vrata restorana, dok sjećanja na nju žive u meni.

Priča o mojoj obitelji je priča o ljubavi, snovima i hrabrosti suočavanja s preprekama. S ljubavlju se prisjećam svojih predaka i njihove “lepeze iluzija” koja je oblikovala moj život.

 

Lidia Isabel Milusic, Mendoza, Argentina