Čile je južnoamerička zemlja u kojoj prema nekim procjenama živi više od 200 000 potomaka hrvatskih iseljenika. Riječ je uglavnom o četvrtoj generaciji, pa ih se, iako su dijelom hrvatskog podrijetla, može smatrati Čileancima. Većina njihovih predaka dolazi s otoka Brača, manji dio iz okolice Omiša, ostalih dalmatinskih otoka i sa sjevernog Jadrana. Proces iseljavanja u Čile započeo je prije izgradnje Panamskog kanala, što je podrazumijevalo prelazak Atlantskog oceana i prolazak kroz Magellanov tjesnac. Iako su isprva dolazili u Punta Arenas, mnogi su nastavili put prema sjeveru u potrazi za poslom. Neki su se iskrcavali u Buenos Airesu te su preko Argentine i Anda stizali na pacifičku obalu Čilea. Nažalost, bilo je i onih koji su na tom teškom putovanju preminuli.
Značajan interes za čileansku pustinju Atacama javio se zbog eksploatacije salitre, poznate i kao “bijelo zlato”. Salitra se koristila kao gnojivo, ali i za proizvodnju baruta, stakla i emajla. Njeno vađenje odvijalo se daleko od obale, a transport do luka kao što su Antofagasta, Iquique i Tocopilla obavljao se željeznicom. Ove luke i danas ostaju udaljene nekoliko sati vožnje jedna od druge, s nenaseljenim područjem između njih.
U salitrerama, odnosno rudnicima salitre, radile su tisuće radnika koji su trebali smještaj. Vlasnici rudnika ulagali su u izgradnju skromnih stambenih objekata, što im je osiguralo dodatni izvor prihoda. Samci su spavali u zajedničkim prostorijama bez prozora, gdje je jedini izvor svjetlosti bio kroz vrata, dok su obitelji imale po dvije odvojene prostorije, također bez kupaonica. Osim prilagodbe složenim radnim uvjetima, radnici su se morali nositi i s izazovima svakodnevnog života u najsušoj pustinji na svijetu.
Kako mi je svjedočio Mate Fistonić, sin Ivana i Katice, rođen u Zastražišću na Hvaru 30. siječnja 1913., dolazak u Iquique bio je težak: “U Iquique sam doša nakon dugog puta. Iskrcali su nas u luku i smjestili na daščane postelje. Bilo je to 30. studenog 1929. godine, a ja sam ima skoro 17 godišć. Sija sam na postelju i plaka.”
Kako bi se radnicima osigurao barem privid normalnog života, uz stambene objekte izgrađeni su škola, crkva, prodavaonica, a svaka salitrera imala je i kazalište. Oficina salitrera, kako se naziva u Čileu, bila je mali grad u vlasništvu pojedinca koji je tiskao vlastiti novac, tzv. žetone (fichas). Radnici su bili plaćeni u tim žetonima, kojima su plaćali stan, hranu, odjeću i druge potrepštine unutar salitrere, no izvan nje ti žetoni nisu imali nikakvu vrijednost.
Između 1895. i 1899. godine, postojalo je 48 salitrera u kojima je radilo 18 685 radnika, dok je između 1910. i 1914. broj salitrera porastao na 118, zapošljavajući 46 470 radnika. Opskrba hranom bila je izazov, pa je prodaja namirnica bila racionalizirana. Na primjer, ako bi radnik kupio grah za taj tjedan, više nije mogao kupiti rižu, leću ili slanutak, osim po znatno višim cijenama, koje većina radnika nije mogla priuštiti. Hrana je bila ograničena na 250 grama mesa i kilogram kruha po osobi dnevno, što je bilo nedovoljno za prehranu obitelji, a radnici su radili fizički zahtjevne poslove po 12 sati dnevno. Redovi za hranu bili su dugi, a žene su često padale u nesvijest čekajući dva do tri sata na suncu.
Radnici su postajali sve nezadovoljniji, pa su poslodavci pokušavali organizirati sportske aktivnosti poput nogometa i košarke kako bi ih okupirali u slobodno vrijeme. Međutim, najviše su uživali u plesu i pjevanju, a često se govorilo: “Quien canta su pena espanta” (Tko pjeva, tugu tjera). Jednom je prilikom organizirana turneja slavnog talijanskog tenora Enrica Carusa po teatrima salitrera.
S vremenom je život radnika postao neizdrživ. Peso je devalvirao, a radnici su počeli štrajkati, s najvećim i najkrvavijim štrajkom 1907. godine. Oko dvije tisuće radnika krenulo je prema Iquiqueu zahtijevajući bolje plaće i prestanak zloupotreba u trgovinama, odlučni da ne odustanu dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Smjestili su se u školi Santa Maria u Iquiqueu i čekali, dok su štrajkaši iz cijele regije nastavili pristizati, povećavši njihov broj na oko dvadeset tisuća. Cijela rudarska industrija i lučke aktivnosti bile su paralizirane.
Župan Carlos Eastman predložio je povećanje plaća, ali nedovoljno, pa pregovori s predstavnicima radnika nisu donijeli dogovor. Župan je obavijestio predsjednika republike da će biti prisiljen upotrijebiti silu, jer su sve druge opcije bile iscrpljene. General Roberto Silva Renard naredio je vojnicima da pucaju na okupljene, pri čemu je ubijeno oko 200 ljudi, a stotine ranjenih prebačene su u bolnicu, od kojih su neki preminuli tijekom noći. Iako štrajk nije uspio, potaknuo je intelektualce da podrže radnike, koji su s vremenom shvatili da se za svoja prava mogu boriti jedino političkim sredstvima.
Top of Form
Bottom of Form
Prve čileanske salitere bile su rukama Engleza, a zatim i Dalmatinaca. Hrvatska imena koja su se nadijevala salitrerama trajan su trag hrvatskoga postojanja na sjeveru Čilea.
Neke od njih zvale su su Hervatska, Naprijed, Franjka, Dalmacija, Brac, Stanka i druge. Salitrere Brac i Franjka otvorio je Ivan Sargo iz Milne (1860. – 1920.) zajedno s Jakovom Sabioncellom (između 1835. i 1895. -1930.) iz Nerežišća. Salitrere Union y Porvenir bile su u vlasništvu Paška Baburice (1875.-1941.) s Koločepa, koji ih je 1915. godine prodao Marku Cicarelliju iz Pučišća. Baburica je vodio i salitreru Chacabuco u blizini Antofagaste u kojoj je od 1924. bilo zaposleno po 1700 radnika, a živjelo je 7000 ljudi. U najboljim vremenima u Chacabucu se proizvodilo 180 000 tona salitre godišnje.
Vlasnici salitrera Dalmacia, Slavonia i Vis, bila su braća Mitrovich (Mitrović), Pavo i Lujo koji su došli u Čile iz Slanoga. Pavo je došao 1883., a Lujo 1888. godine. U salitreri Slavonia koja je bila otvorena od 1900. do 1918. godine, radilo je 260 kopača, a proizvodilo se 12 000 tona salitre godišnje.
Zadnje selitere zatvorile su svoja vrata sredinom 20. stoljeća. Njihovi stanovnici otišli su zadnjim vlakovima noseći svu svoju imovinu u koferima. [1]
Među Ložišćanima nije bilo vlasnika salitrera, ali su u njima radili, bilo kao kopači ili kao trgovci. O njima je pisala Vjera Zlatar Montan[2] u svojoj knjizi LOS CROATAS, EL SALITRE Y TARAPACÁ, u izdanju Hrvatskog doma Iquique, 2001. i 2005. godine.
Ona u svojoj knjizi spominje najviše Jurasovih iz Ložišća. Neki su bili pripadnici iste obitelji, a mađu prvima koji su tamo došali bili su:
Marcos Giurassi (Juras), rođen u Ložišćima 1859. godine u obitelji Tome i Marije. Došao je u Čile 1891. i readio je kao trgovac. Oženio se 31. 01. 1893. s Matilde Clarijo Marchant. Ložišća je posjetio iste godine i tamo mu se rodio sin. Marcos Guirassi se vratio u Čile i umro je u Iquiqueu 13. 06. 1899. godine.
Tomas Giurassi (Juras), rođen u Ložišćima 1869. Došao je u Čile s bratom Marcosom 1891. Od 1891. ga nalazimo na popisu članova Austro – Ugaerskog društva uzajamne pomoći u Iquiqueu. Oženio se s Clorindom Noble 16. 03. 1895.
Ivan Juras, sin Stipana i Katice Sapunar, rođen u Ložišćima 15. 06. 1905. godine. Došao je u Čile 1926. godine, gdje mu je već živio brat Stipan. Prvo je živio u Antofagasti, a potom u Iquiqueu, gdje je i preminuo 16. 06. 1941. godine.
Katica Juras, kći Stipana i Katice Sapunar, rođena u Ložišćima 1908. godine. Pridružila sa braći Ivanu i Stipanu i otišla je u Čile 1927. godine. Udala se za Matu Trebotića i imali su troje djece: Katicu, Elisu i Matu. Najveći dio života su proveli u Coquimbu.
Stipan Juras, sin Stipana i Katice Sapunar, rođen u Ložišćima 04. 11. 1910. godine. Radio je kao inspektor za stoku. Oženio se s Marie Buneder Jorrat 29. 09. 1940., a imali su osmero djece: Katicu, Elleny, Ivanicu, Miliju, Lizette, Jelicu, Ivana i Juru. Stipan je preminuo 21. 09. 1984. godine.
Stipan Juras, sin Jure i Milene Žuvić, rođen je u Ložišćima 06. 01. 1942. U Čile je došao 02. 02. 1958. gdje je radio kao trgovac. Oženio se s Pastorom López Rendón, a imali su četvero djece: Eduarda, Milenu, Juru i Nikolu.
Petar Perić, sin Jakova i Katarine Krstulović, rođen je u Ložišćima 1889. godine. Došao je u Čile 1889. godine, gdje se oženio Mariom Hidalgo. Umro je 10. 11. 1965.
Ložišćani su značajno naseljavali Punta Arenas, grad udaljen gotovo 4000 km od sjevernog dijela Čilea i salitrera. Ova regija, smještena unutar polarnog kruga, obilježena je izrazito različitim klimatskim uvjetima u usporedbi s ostatkom zemlje, s niskim temperaturama, obilnim padalinama, čestim snijegom i stalnim vjetrovima. Geografski položaj Punta Arenasa, gdje se susreću Atlantski i Tihi ocean, te činjenica da je to najjužnije naseljeno područje na svijetu, rezultiraju neometanim prijenosom oceanskih strujanja oko južnog dijela Zemlje i zato vjetar puše tijekom cijele godine.
Unatoč ovim nepovoljnim klimatskim uvjetima, Ložišćani su migrirali u ovu regiju u potrazi za zlatom, koje im je moglo omogućiti kupnju farme. U to vrijeme, farme su se smatrale uspješnima ako su imale nekoliko stotina ovaca, dok danas ozbiljni farmeri posjeduju stada od najmanje 3000 do 4000 ovaca. Ovce borave na otvorenom, s ljetnim i zimskim pašnjacima, a tijekom zime spavaju na snijegu, ispod kojeg kopanjem dolaze do hrane. Patagonske ovce daju mnogo vune, a svaka zahtijeva najmanje jedan hektar zemlje za preživljavanje tijekom cijele godine.
Početkom 20. stoljeća, Bračani su bili visoko cijenjeni u Punta Arenasu zbog svojih vještina u popločavanju ulica tzv. “kogulima”, tj. umetanjem oblutaka u zemlju, što su naučili na rodnom otoku. Osim toga, radili su kao ribari i pomorci, ali su brzo shvatili da je obrazovanje njihove djece ključ za obiteljski napredak. Povjesničar i emeritus s Universidad de Magallanes, Mateo Martinić Beroš, ističe da su djeca tih prvih doseljenika najbolji dar čileanskoj državi jer su izrasli u časne i obrazovane ljude, prisutne na svim važnim položajima u pokrajini.
Lucas de la Torre Damianovic (1989.) i Danilo Martić (1943.) su napravili popis svih Hrvata koji su ikada došli u Punta Arenas. Moja malenkost je pripremila uvod od 150 stranica, da bi sve pretočili u knjigu. Na njihovom, z asada neobjavljenom, popisu su sljedeći Ložišćani (poredani po abecedi, neki samo s očevim, a neki s očevim, pa majčinim prezimenom):
ANTIČEVIĆ Frane, rođen 1892., rudar
ANTIČEVIĆ BRADAŠIĆ Jerko, sin Stipe, rođen 1877. Došao u Punta Arenas 1907. Supruga Marija Lebedina Škarmeta.
ATNIČEVIĆ RAKELA mandina, kći Jurja i Dorotee, rođena 1881. Došla u Punta Arenas 1917. Suprug Luka Pavlov Rakela.
ANTIČEVIĆ LEBEDINA Stipe, sin Jerka i Marije, rođen 1905. Došao u Punta Arenas 1910. Supruga Elena Galli Levet.
BALIĆ BRADAŠIĆ Božica, kći Ivana i Ljubice, rođena 1877. Došla u Punta Arenas 1901. Suprug Nikola Rakela Jurin.
BARIŠIĆ Dornika, udana za Antonia Beroša.
BARIŠIĆ Ivan
BARIŠIĆ Magdalena
BARIŠIĆ JURAS Mate, sin Pavla, rođen 1870. Došao u Punta Arenas 1894. Supruga Juana Cerda.
BARIŠIĆ Stefano
BISKUPOVIĆ BARIŠIĆ Milka, kći Marka i Lukrecije, rođena 1888. Došla u Punta Arenas 1912. Suprug Ivan Sapunar Perić.
BRADAŠIĆ LOMBARDIĆ Antonio, rođen 1878. Došao u Punta Arenas 1906. Supruga Zorka Rako Rakela.
BRADAŠIĆ SAPUNAR Ivan, rođen 1887. Došao u Punta Arenas 1904. Supruga Marija Zlatar Bezmalinović.
BRADAŠIĆ VINKA udana za Jurja Mihojevića Grassija.
ČEKALOVIĆ PAVLOV, Frane sin Frane i Tomasine, rođen 1889. Došao u Punta Arenas 1905. Industrijalac, vlasnik rudnika. Supruga Elsa Kušćević Westermann.
ČEKALOVIĆ VIČIN Petar, sin Frane i Magdalene, rođen 1872. Došao u Punta Arenas 1896. Trgovac. Supruge: Kristina Sapunar Jurać; Franka Parafijanović Sapunar.
ČEKALOVIĆ POLDO Tomo, sin Ivana i Katice. Došao u Punta Arenas 1901. Supruga Balbina Ballon Garcia.
DOMIĆ BRADAŠIĆ Antonio, sin Luke
DOMIĆ PERIĆ Jakov, sin Jurja i Margarite, rođen 1907. Došao u Punta Arenas 1913. Trgovac.
DOMIĆ SAPUNAR Ivan, sin Josipa i Franke, rođen 1867. Došao u Punta Arenas 1890. Supruga Mercedes Brunel Vargas.
DOMIĆ BRADAŠIĆ Jerko, sin Luke, rođen 1876. Došao u Punta Arenas 1900. Supruga Margarita Trebotić.
DOMIĆ RAKELA Juraj, sin Stipana, rođen 1901. Došao u Punta Arenas 1920.
DOMIĆ JURAŠIN Juraj, sin Jakova, rođen 1878. Došao u Punta Arenas 1909. Supruga Margarita Perić Terzić.
DOMIĆ PAVLOV Lucia, kći Jure, rođena 1888. Došla u Punta Arenas 1911. Suprug Ivan Šimin Mikulčić.
DOMIĆ RAKELA Lucia udana za Franu Goića Kuščevića.
DOMIĆ PAVLOV Luka, sin Jure i Franke, rođen 1884. Došao u Punta Arenas 1901. Supruga Margarita Trebotić Grassi.
DOMIĆ PERIĆ Luka, sin Mate i Margarite, rođen 1896. Došao u Punta Arenas 1914. Trgovac. Supruga Herminia Muñoz Velasquez.
DOMIĆ RAKELA Mate, sin Ante, rođen 1898. Došao u Punta Arenas 1927. Supruga Odola Domić Domić.
DOMIĆ Margarita udana za Pavla Pavlova Rakelu.
DOMIĆ PAVLOV Pavao, sim Jure i Franke, rođen 1895. Došao u Punta Arenas 1912. Poljoprivrednik. Supruga Mandina Franjola.
DOMIĆ DOMIĆ Anastasia, kći Tome i Margarite, rođena 1911. Došla u Porvenir pa Punta Arenas 1927. Suprug Ivan Eterović Eterović.
DOMIĆ RAKELA Stjepan, sin Ante, rođen 1890. Došao u Punta Arenas 1906. Trgovac. Supruga Jelica Depolo Depolo.
DOMIĆ PAVLOV Tomo, sin Jure i Franke.
DOMIĆ PAVLOV Vicko, sin Jure i Franke, rođen 1891. Došao u Punta Arenas 1907. Trgovac. Supruga Jakobina Kuščević Suić.
DRAGIČEVIĆ RAKELA Juraj
FRANJOLA Mate
FRANJOLA Mandina udana za Pavla Domića Pavlova
JURIN Ivan
JURAS Vicko, došao u Punta Arenas 1892.
KRIVIĆ SAPUNAR Oliva, kći Ante i Margarite, rođena 1887. Došla u Punta Arenas 1914. Suprug Josip Brstilo Granić.
LOMBARDIĆ Jure oženjen Magdalenom Barišić
NAZOR ANTIČEVIĆ Oscar, sin Ante, rođen 1901. Došao u Punta Arenas 1920.
NAZOR ANTIČEVIĆ Stipe, sin Ante, rođen 1895. Došao u Punta Arenas 1914.
PAVLOV SAPUNAR Alberto, sin Nikole, rođen 1902. Došao u Punta Arenas 1937. Supruga Franka Buvinić Goić.
PAVLOV JURAČ Ana, kći Nikole i Ivanice, rođena 1873. Udana za Paška Brajevića Franića.
PAVLOV DOMIĆ Antica, kći Pave, rođena 1898. Došla u Punta Arenas 1921.
PAVLOV DOMIĆ Ante, sin Pave, rođen 1891. Došao u Punta Arenas 1914.
PAVLOV DOMIĆ Domica, kći Pave. Udana za Gojka Pavlovića Ratkovića,
PAVLOV RAKELA Domina, rođena 1896. Došla u Punta Arenas 1924. Suprug Jerko Matić Matijašević.
PAVLOV NEGODIĆ Ivan, sin Ivana, rođen 1892. Došao u Punta Arenas 1910.
PAVLOV SAPUNAR Ivan, sin Nikole, rođen 1891. Došao u Punta Arenas 1908. Supruga Zorka Boliš Milović.
PAVLOV DOMIĆ Ivan, sin Pave, rođen 1889. Došao u Punta Arenas 1907.
PAVLOV SAPUNAR Jelica, kći Nikole i Domine, rođena 1893. Došla u Punta Arenas 1913. Suprug Marin Utrobičić Katušić.
PAVLOV RAKELA Jerka, kći Pavla i Vice, rođena 1901. Došla u Punta Arenas 1920. Supruzi Mate Dragičević Jurišić; Ivo Zec Devo.
PAVLOV JURAČ Josip, sin Ante rođen 1901. Došao u Punta Arenas 1923.
PAVLOV CERINIĆ Jure, sin Petra i Lukrecije, rođen 1881. Došao u punta Arenas 1905. Postolar. Supruga Katica sapunar Juras.
PAVLOV BOLIŠ Kaje, rođen 1903. Došao u Punta Arenas 1923.
PAVLOV DOMIĆ Katica, rođena 1905. Došla u Punta Arenas 1921. Suprug Nikola Šimunović Eterović.
PAVLOV SAPUNAR Katarina, kći Pave i Margarite, rođena 1892. Suprug Josip Jerković Juričević.
PAVLOV DOMIĆ Luka, sin Pave. Supruga Olga Alvarez Gimpel.
PAVLOV RAKELA Luka, sin Ivana i Domice, rođen 1873. Došao u Punta Arenas 1896. Poljoprivrednik. Supruga Magdalena Antičević Rakela.
PAVLOV SAPUNAR Margarita, rođena 1907. Došla u Punta Arenas 1929. Suprug Reinero Garcia.
PAVLOV SAPUNAR Marica, kći Pavla, rođena 1898. Došla u Punta Arenas 1906. Suprug Vladimir Sapunar Čekalović.
PAVLOV Marin
PAVLOV CERINIĆ Nikola, sin Petra i Lukrecije, rođen 1873. Došao u Punta Arenas 1903. Postolar. Supruga Katica Sapunar.
PAVLOV Pavao, sin Ivana
PAVLOV RAKELA Pavao, sin Stjepana. Supruga Margarita Domić.
PAVLOV SAPUNAR Petar, sin Pavla, rođen 1886. Došao u Punta Arenas 1898.
PAVLOV PAVLOV Petar
PAVLOV SAPUNAR Prošper, sin Nikole, rođen 1895. Došao u Punta Arenas 1923. Supruga Catalina Boliš Milović.
PAVLOV ANTIČEVIĆ Stipe
PAVLOV VALERJEV Stipe, sin Ante, rođen 1887. Došao u Punta Arenas 1911. Supruga Cvjeta Valerjev.
PAVLOV PAVLOV Stipe, sin Pavla, rođen 1884. Došao u Punta Arenas 1899.
PAVLOV Stipe, sin Stipe, rođen 1884. Došao u Punta Arenas 1900.
PAVLOV DOMIĆ Tomažina, kći Pave i Marge, rođena 1898. Došla u Punta Arenas 1925. Suprug Francisco Barreiro.
PERIĆ Frane, sin Luke, rođen 1870. Došao u Punta Arenas 1889.
PERIĆ RAKELA Ivan, sin Stipe, rođen 1892. Došao u Punta Arenas 1904. Supruge Juana Francisca Domić Brunel; Marija Martinić Plastić.
PERIĆ TERZIĆ Margarita, rođena 1883. Došla u Punta Arenas 1913. Suprug Juraj Domić Jurašin.
PERIĆ BISKUPOVIĆ, došao u Punta Arenas 1904. Supruha Franka Rakela.
PERIĆ Vicko
RAKELA Franka rođena 1875. Došla u Punta Arenas 1904. Suprug Stipe Perić Biskupović.
RAKELA BARIŠIĆ Lovro, sin Šimuna, rođen 1886. Došao u Punta Arenas (odatle u Antofagastu) 1924. Supruga Marija Škarmeta Sekul.
RAKELA Lukrecija, rođena 1872. Došla u Punta Arenas 1911. Suprug Antonio Alačević Žuvić.
RAKELA Magdalena, rođena 1884. Došla u Punta Arenas 1900. Suprug Fabijan Jakšić Jadrijević.
RAKELA Matij
RAKELA LEBEDINA Nikola, rođen 1864. Došao u Punta Arenas 1892. Trgovac. Supruga Božica Balić Bradašić.
RAKELA JURIN Nikola
RAKELA JURIĆ Stjepan,došao u Punta Arenas 1910.
RAKO RAKELA Elena, kći Ante i Margarite, rođena 1891. Suprug Nikola Martinović.
RAKO RAKELA Mrgarita, kći Ante i Margarite, rođena 1898. Suprug Paško Pivić Brajević.
RAKO RAKELA Zorka, kći Ante i Margarite, rođena 1886. Došla u Punta Arenas 1906. Suprug Antonio Bradašić Lombardić.
SAPUNAR Tadija, rudar, došao u Punta Arenas 1890.
SAPUNAR ČEKALOVIĆ Franka, kći Ivana i Margarite, Suprug Josip Eterović Buljević.
SAPUNAR MARINOVIĆ Franka, kći Luke i Lucije, rođena 1884. Došla u Punta Arenas 1902. Suprug Božo Šimunović Šimunović.
SAPUNAR RAKELA Franka, kći Ivana i Ane, rođena 1893. Došla u Punta Arenas 1908. Suprug Frane Drpić Drpić.
SAPUNAR ČEKALOVIĆ Franka, rođena 1897. Došla u Punta Arenas 1911. Supruzi Ivan Marinović; Serafin Cvitanić Šantić.
SAPUNAR ČEKALOVIĆ Ivan, sin Ivana i Margarite, rođen 1878. Došao u Punta Arenas 1899. Supruga Jerka Pavlov Sapunar.
SAPUNAR ČEKALOVIĆ Vladimir, sin Ive, rođen 1886. Došao u Punta Arenas 1906. Supruga Margarita Pavlov Ljubetić.
SAPUNAR DOMIĆ Katica udana za Šimuna Mihovilovića Lalića.
SAPUNAR DOMIĆ Marko, sin Mikule i Lukrecije, rođen 1888. Došao je u Punta Arenas 1913. Supruga Marija Mihaić Lazaneo.
SAPUNAR DOMIĆ Nikola, sin Petra i Domica, rođen 1914. Došao u Punta Arenas (pa Copiapo) 1930. Supruga Magdalena Bosio.
SAPUNAR GLIGO Marija, rođena 1888. Došla u Punta Arenas 1912. Suprug Prošper Jerković Juričević.
SAPUNAR JURAĆ-LUČIĆ Luka, sin Marka i Lukre, rođen 1854. Došao u Punta Arenas 1886. Rudar. Supruga Lucija Marinović Butorović.
SAPUNAR JURAS Ivan, sin Margarite, rođen 1878. Došao u Punta Arenas 1899. Supruga Filomena Ojeda Oyarzun.
SAPUNAR JURAS Katica, sin Ante i Olivije, rođen 1879. Došla u Punta Arenas 1905. Suprug Nikola Pavlov Cerinić.
SAPUNAR JURAS Kristina, kći Ante i Olivije, rođena 1878. Suprug Petar Čekalović Vićin.
SAPUNAR JURIN Nikola, sin Ivana, rođen 1886. Došao u Punta Arenas 1904. Supruga Franka Šimunović Bulić.
SAPUNAR LUČIĆ Stjepan, sin Marka, rođen 1888. Došao u Punta Arenas 1906.
SAPUNAR LUČIĆ Žito, sin Marka i Domica, rođen 1874. Supruga Ida Demicheli Mardi.
SAPUNAR MARINOVIĆ Lukrecija, kći Luke i Lucije, rođena 1882. Došla u Punta Arenas 1905. Suprug Pavao jelinčić Marković.
SAPUNAR MARINOVIĆ Marija, kći Luke i Lucije, rođena 1885. Došla u Punta Arenas 1885. Suprug Jure Buvinić Jerčić.
SAPUNAR PAVLOV Ivan, sin Petra, rođen 1845. Došao u Punta Arenas 1875.
SAPUNAR PERIĆ Ivan, sin Petra, rođen 1883. Došao u Punta Arenas 1908. Rudar. Supruga Dome.
SAPUNAR Josip, sin Marka, rođen 1914. Došao u Punta Arenas 1927.
SAPUNAR RAIĆ Lukrecija udana za Božu Kovačića Barića.
SAPUNAR RAKELA Juraj oženjen Dinkom Pavlov Ljubetić.
SAPUNAR SAPUNAR Margarita rođena 1856.
SAPUNAR MARINOVIĆ Marko, sin Luke i Lucije, rođen 1874. Došao u Punta Arenas 1897. Supruga Momica Valerjev Lučić.
VALERJEV Cvijeta, rođena 1859. Došla u Punta Arenas. Suprug Stipe Pavlov Valerjev.
VALERJEV Frane
VALERJEV Ivan
VALERJEV LUČIĆ Ivanica, kći Jurja i Lucije, rođena 1884. Došla u Punta Arenas 1917. Suprug Marko Sapunar Marinović.
VALERJEV PAVLOV Margarita, rođena 1887. Došla u Punta Arenas 1908. Suprug Vicko Karmelić Ivulić.
VALERJEV ANTIČEVIĆ Mate, rođen 1878.
VIČIN Stjepan
Prema navedenim podacima vidljivo je da je većina doseljenika došla do 1910. godine, od čega dijelom i krajem 19. stoljeća. Većina ih je u Punta Arenasu sklopila brak, s tim da su se žene najvećim dijelom udavale za svoje zemljake, dok su muškarci ženili i Čileanke.
Branka Bezić Filipović
[1] Bezić Filipović, Branka: Od prvog prebivališta do vječnog počivališta, Naklada Bošković, Split, 2022., str. 45 – 50
[2] Svi Čileanci nose očevo, pa majčno prezime. Žene ponekad udajom dodaju i muževo, kao treće, ali ga odvajaju s ”de”.