Primili smo tekst i fotografije od Luke Hilje iz Kostarike (luko@ice.co.cr):
Prije nekoliko godina zamolio sam svoju stariju sestru Brunildu da mi posudi fotografije iz naše obiteljske arhive — pohranjene u nekoliko albuma i kutija — kako bih ih skenirao i podijelio s braćom i sestrama. Među stotinama slika koje sam uspio reproducirati, iako ih još nisam stigao označiti jer je to mukotrpan posao, nalaze se fotografije različitih veličina. Neke su toliko male da je za prepoznavanje osoba potrebna povećavajuća lupa, ali danas, zahvaljujući računalima, možemo ih u trenutku uvećati. Proveo sam sate prepoznavajući lica, odjeću i ambijente, što me odmah prebacilo u prošlost, donoseći val nostalgije za vremenima koja su nepovratno otišla.
Među tim fotografijama naišao sam na dvije koje su bile potpuno atipične, jer nisu prikazivale obiteljsko okruženje, već ruralni i surovi krajolik. Na njima su prikazani radnici kako grade mali betonski most, okružen vegetacijom suhog šumskog područja karakterističnog za pacifičku obalu naše zemlje.
Hrvatski radnici grade most preko rijeke Naranjito, 1944.
Dvojica hrvatskih radnika razgovaraju na mostu preko rijeke Naranjito.
Isprva im nisam pridavao previše značaja, ali jednog dana pobudile su mi znatiželju, pa sam upitao Brunildu što zna o tim slikama. Odgovorila mi je da su sačvane u obiteljskim arhivima jer su na njima Hrvati, među njima i naš otac, koji je tada imao oko 52 godine. Ispričala mi je da su slike nastale za vrijeme izgradnje Panameričke ceste, započete 1930. godine, i da prikazuju područje blizu luke Puntarenas. Nadalje, rekla mi je da su američki inženjer, koji je vodio projekt, i neki od tih Hrvata jednom prilikom ručali u našem domu u Naranju, provincija Alajuela. Pretpostavljam da je upravo taj inženjer snimio fotografije kako bi dokumentirao napredak radova te ih poklonio svojim radnicima.
Budući da često objavljujem stare fotografije u rubrici El Álbum nedjeljnog izdanja lista La Nación, u listopadu prošle godine poslao sam jednu od tih dviju slika, popraćenu opisom: ‘’1944.: Radnici grade jedan od mostova na Panameričkoj cesti, blizu Puntarenasa. Među njima su bili neki Hrvati, uključujući mog oca, Paska Hilju Vulešu.“ No, i dalje me mučila sumnja o njegovoj točnoj lokaciji, jer sam znao da je moj otac radio u Macaconi i Cambroneru, ali se nisam sjećao da sam ikada vidio tako poseban most — budući da nema drugog takvog na toj ruti. Više mi se činilo da se nalazi blizu skretanja za Miramar.
Srećom, dan nakon objave fotografije u Revista Dominical, razgovarao sam s prijateljem Nelsonom Arroyom Gonzálezom, umirovljenim geografom Nacionalnog sveučilišta i velikim poznavateljem državnog teritorija. Potvrdio je moju pretpostavku da most i dalje postoji te mi precizno odredio njegovu lokaciju: iznad rijeke Naranjito, na ravnom dijelu ceste između postrojenja tvrtke RECOPE u Barranci i mjesta Cuatro Cruces, gdje cesta vodi prema slikovitom gradiću Miramar, smještenom na visinama Rudarske planine.
Njegovu tvrdnju potvrdio je nekoliko dana kasnije i moj prijatelj Roberto Barahona Camacho, koji je nekoć živio u Miramaru. Rekao mi je: ‘’Most se zove puente del Naranjito, a dolina je poznata kao Bajo de El Naranjo“ te dodao da je most zapravo rukavac rijeke Naranjo, koja čini granicu između Barrance i kantona Montes de Oro.
Budući da rijetko prolazim tim krajem, bilo mi je važno pribaviti novije fotografije tog starog mostića, jer sam se pribojavao da bi mogao biti srušen zbog planiranog širenja ceste. Iako su moja kći i njezin suprug u prosincu putovali u Monteverde, uvjeti nisu bili idealni za snimanje.
Srećom, početkom veljače, tijekom službenog puta za povijesno-civilni projekt u Nacionalnom parku Santa Rosa, prolazio sam onuda u društvu dragog prijatelja Mauricija Ortiza Ortiza, poslovnog čovjeka iz područja transporta i bivšeg veleposlanika Kostarike u Kanadi. Jutro je bilo savršeno za snimanje, pa smo odlučili napraviti pauzu i zabilježiti most iz različitih kutova, uključujući i korito rijeke.
Jedan od radnika na izgradnji novog mosta potvrdio je moje strahove: stari mostić bit će srušen kako bi se napravilo mjesta za nastavak gradnje velikog mosta. Iako sam to naslućivao, osjetio sam duboku tugu čuvši te riječi, koje su zvučale kao neizbježna presuda.
Veliki i novi most u izgradnji, pored malog mosta preko rijeke Naranjito.
Ne znam postoji li još jedan ovakav most na 5470 kilometara dugoj Panameričkoj cesti, od Nuevo Lareda u Meksiku do Yavize u Panami. Možda i postoji, jer naizgled nema ništa posebno: dugačak je jedva 50 metara i jednostavnog je dizajna. No, jedno je sigurno — izdržao je desetljeća poplava, potresa i neprestanog prometa teških vozila. I dalje stoji, tih i nepokolebljiv.
Za mene, sada kada sam spoznao njegovu pravu vrijednost, ovaj mostić ima neprocjenjivo sentimentalno značenje. U njegovim jednostavnim, ali čvrstim stupovima i ogradama utkani su tragovi mog oca i njegovih sunarodnjaka. Vrijedni i neumorni radnici, oni su dali najbolje od sebe, ne samo da bi prehranili svoje obitelji, već i da bi uzvratili zemlji koja ih je prihvatila kao svoje.
Autor: Luko Hilje