Prezime Budrović vuče porijeklo iz Vrbanja na Hvaru još od 15. stoljeća. Vjerojatno je proizašlo od imena Budimir ili Budislav.
Moji preci su rođeni u Velom Grablju, gdje su prema Nikoli Budroviću uzgajali stoku još 1469. godine.
Moj pradjed se zvao Josip Budrović i bio je najmlađi od osmero braće i sestara, rođen 26. rujna 1852., sin Jurja Budrovića i Petre Zaninović, te unuk Jakova Budrovića i Šime Šeperice.
Josip se 12. studenoga 1878. oženio Magdalenom Tudor, dvadesetjednogodišnjom djevojkom iz Maloga Grablja, kćeri Dinka Tudora i Katarine Tudor. Naime, u Malom Grablju su se svi prezivali Tudor.
Njihov prvi sin rodio se 23. lipnja 1880. godine, a dobio je ime Juraj, po Josipovom ocu. Nažalost, dječak je umro 14. kolovoza 1881., kada je Magdalena već bila trudna s drugim sinom, rođenim 5. prosinca 1881. I on je po tradiciji dobio ime Juraj, a umro je 1898. kao šesnaestogodišnjak.
Potom je 13. kolovoza 1883. godine na svijet došao Dinko Budrović, a 29. listopada 1884. i prva kći Petra. I ona je iznenada preminula u dobi od 16 godina.
Kata je rođena 1887., a moj pradjed Jakov Prošper 1888. godine. Budrovići su dobili još dvoje djece i to Ivanu 25. svibnja 1891. i Mariju 1893. godine.
Nakon niza teških godina na starom kontinentu, mnogih bolesti, loših političkih odluka i filoksere koja je uništila vinovu lozu, obitelj je odlučila okušati sreću u Americi (u to vrijeme tako su zvali i Južnu i Sjevernu Ameriku).
Josip je krenuo s najstarijim sinom, tada devetnaestogodišnjim Dinkom. Spakirali su što su imali, ostavili svoje korijene i ponos po strani i krenuli pognute glave.
Stigali su u luku Buenos Aires, 1. lipnja 1902. godine. Nakon karantene u Hotelu de los Inmigrantes, nastavili su svojim putem i nastanili se u gradu Villada u provinciji Santa Fe.
Dinko, koji je u Argentini postao Domingo, ostao je u Villadi, dok se njegov otac vratio u stari kraj po suprugu i ostalu djecu. Tamo su ga dočekale tužne vijesti. Magdalena je umrla od srčanog udara 5. kolovoza 1905., a djecu je zatekao u užasnom stanju i neuhranjenu.
Već iduće, 1906. godine, Josip i njegovi Ivana (Juana), Jakov Prošper (Santiago), Kata (Catalina) i Marija (María) stigli su u Buenos Aires, te se uputili prema Villadi gdje ih je čekao Domingo.
S vremenom kao da se sve posložilo, savladali su nepoznati jezik, puno su radili i napredovali. Potom su se poženili i to skoro svi u obitelj Kovačević iz Staroga Grada. Moj pradjed Santiago vjenčao se 28. lipnja 1913. s Marijom Kovačević, kćeri Šimuna Kovačevića i Katarine Šoljan. Njena sestra Šima (Simona) Kovačević udala se za našega Dominga Budrovića, a brat Vinko (Vicente) Kovačević za našu Mariju Budrović.
Istrošen od teškoga života Josip Budrović je umro od raka prostate 5. prosinca 1919. u gradu Rosariu, u 67. godini života.
Kroz to vrijeme nastavili su se sukobi na starom kontinentu, pa su u Villadu stigli mladi Luka i Stjepan Budrović, naši daljnji rođaci, iz ogranka Budrović Lukini. U Grablju su ostavili veliku obitelj koja danas živi u gradu Hvaru.
Naš dio obitelji Budrovich Kovacevich stalno se nastanio u Chañar Ladeadu, gradiću na jugu pokrajine Santa Fe, 60 kilometara od Villade, gdje i danas živimo i iznajmljujemo svoju farmu.
Leonel Budrovich
Chanar Ladeado, Santa Fe, Argentina
