OBITELJSKA PRIČA KOJU NAM JE POSLALA LAURA KEGALJ IZ MARIA TERESE U PROVINCIJI SANTA FE, ČIJE PREZIME KEGALJ POTJEĆE IZ CISTE VELIKE, A REBIĆ IZ IMOTSKOG:
PREDNJI DIO FOTOGRAFIJE.
MOJ PRADJED REBICH.
STRAŽNJI DIO FOTOGRAFIJE sljedeća posveta:
U SPOMEN SVOME SINU OD OCA I MAJKE I MALOG NAJMLAĐEG SINA ANJINA BRATA JURI PO IMENU ANĐELKO.
SLIKANO NA 20.8. OVE GODINE 1950.
Tekst na poleđini fotografije je slabo vidljiv.
Nakon što je moj djed po majci, MIGUEL (Mijo) REBICH, preminuo 1984. godine, nitko u obitelji nije mogao nastaviti komunicirati s obitelji u Hrvatskoj. Ali sve djedove priče, pogotovo o njegovoj majci, uvijek su bile itekako prisutne u meni. Uvijek mi je govorio da imam iste oči kao ona.
Prošle su dvadeset i tri godine od djedove smrti i s čvrstim uvjerenjem da ću ispuniti njegovu želju krenula sam u potragu. Mislila sam da bi bila moja odgovornost pronaći obitelj i ponovno se međusobno povezati.
Ova divna fotografija i još jedna vrlo mala, pratile su me kada sam prelazila ocean, tražila obitelj i pronašla je. Upravo prije leta, sestrična moje majke dala mi je fotokopiju ove fotografije mojih pradjedova po majci.
Stigla sam u IMOTSKI, bez adrese, bez ičega što bi me vodilo. Samo ova fotografija i natpis JA SAM LAURA KEGALJ, UNUKA MIJE REBICHA. MOLIM VAS POMOZITE MI DA DOĐEM DO NJEGOVE KUĆE. SAMO TO ŽELIM… Naravno, napisano na hrvatskom, koje mi je prevela jedna argentinka, koja je znala hrvatski jezik.
Ta je fotografija bila zlatna nit koja je držala obitelj na okupu, unatoč godinama, udaljenosti, a meni je pomogla da obnovim komunikaciju i ljubav obitelji Rebić u Hrvatskoj i moje obitelji u Argentini.
Zahvaljujući toj fotografiji ispunila sam svoju misiju, obitelj je bezvremenski ujedinjena.
