Marko Sladić rođen je 11. siječnja 1896. godine u Plastovu, malom mjestu u blizini Šibenika, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Suočen s teškim životnim uvjetima u rodnom kraju, donio je odluku o iseljavanju u Južnu Ameriku.
Prema putovnici koja se nalazi u mom posjedu, uredno ovjerenoj i viziranoj, Marko se 1929. godine ukrcao na brod u luci Bremen s krajnjim odredištem – Argentinskom Republikom. Prije polaska ispunio je sve uvjete koje su zahtijevale nadležne vlasti, uključujući plaćanje pristojbe u iznosu od tri zlatna pesa, čime mu je službeno odobreno iseljavanje u Argentinu. Na put je krenuo 16. travnja 1929. godine.
Prema potvrdi o dolasku, u Buenos Aires iskrcao se 18. svibnja 1929. godine, u dobi od 33 godine, brodom Madrid, kao državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nedugo nakon dolaska uputio se u argentinsku pokrajinu Córdobu, gdje su već živjeli neki njegovi sunarodnjaci. Smjestio se u kuću u kojoj je unajmio sobu, a već sljedećega jutra krenuo je u potragu za poslom.
Šetajući gradom, ugledao je visoki dimnjak iz kojega se uzdizao dim. Krenuo je prema njemu i otkrio da pripada Elektrani u Córdobi, današnjem EPEC-u. Budući da je prethodno radio kao ložač na njemačkom brodu, samouvjereno je prišao ulazu, gdje se već nalazio velik broj radnika koji su čekali priliku za zaposlenje. Nadglednik mu se obratio njemačkim jezikom, a Marko mu je, budući da je govorio više jezika, odgovorio na njemačkom te objasnio da je služio na brodu pod njemačkom zastavom. Na iznenađenje svih prisutnih, odmah je primljen na posao. Često je poslije znao govoriti kako je prihvatio posao koji su mnogi odbijali – lopatanje kamenog ugljena za loženje peći.
Radio je dvanaest sati dnevno za dnevnicu od jednog pesa. Taj je iznos pažljivo raspoređivao: deset centava izdvajao je za smještaj, deset za hranu, a sav preostali novac štedio je s jednim ciljem – da jednoga dana u Argentinu dovede svoju suprugu Božicu Roško, kasnije hispaniziranu u Nataliju Roško, te njihovo dvoje djece, Antu i Katu Sladić, koji su kasnije postali Antonio i Catalina. Nakon sedam godina, 1936., uspio je ostvariti svoj san i ponovno okupiti obitelj u Argentini. U istoj je elektrani radio sve do umirovljenja.
Prije odlaska iz domovine u Plastovu je obavljao različite poslove kako bi prehranio obitelj. Radio je kao građevinski pomoćnik, poljoprivrednik i radnik u hidroelektrani koja se nalazila na području današnjeg Nacionalnog parka Krka, poznatoj kao prva hidroelektrana u Europi.
Moj je otac sa živopisnom jasnoćom pripovijedao kako je kao dječak svakoga dana, jašući magarca, prelazio desetak kilometara od Plastova do elektrane kako bi svome ocu odnio ručak. Ova životna priča temelji se na stvarnim događajima koje su mi nebrojeno puta pripovijedali moj djed i otac, a danas ih s dubokim poštovanjem i nostalgijom ponovno oživljavam u svojim sjećanjima.
Ovo svjedočanstvo o životu ispunjenom odricanjem, rastanku s obitelji i domovinom, prema kojoj je moj djed gajio duboko poštovanje i neizmjeran ponos, ostavljam kao trajni spomen i baštinu budućim generacijama. Želim da razumiju kolike su žrtve podnijeli naši djedovi i roditelji kako bi svojoj djeci i unucima omogućili bolji život. Danas četvrta generacija toga hrvatskog iseljenika s ponosom nastavlja njegovim stopama u ovoj prekrasnoj zemlji, svjesna svojih korijena i ponosna što u svojim venama nosi hrvatsku krv.
Mario Antonio Sladić