Marko Sladić rođen je 11. siječnja 1896. godine u Plastovu, malom naselju u blizini Šibenika, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj. Suočen s teškim životnim uvjetima u rodnom kraju, donosi odluku o iseljavanju u Južnu Ameriku.
Prema putovnici koja se nalazi u mom posjedu — propisno ovjerenoj i viziranoj — Marko se 1929. godine ukrcao na brod u luci Bremen s krajnjim odredištem: Argentinska Republika. Do tada je ispunio sve uvjete koje su zahtijevale nadležne vlasti, uključujući plaćanje pristojbi u iznosu od 3 zlatna pesa, čime mu je službeno odobrena migracija u Argentinu. Putovanje je započeo 16. travnja 1929. godine.
Prema potvrdi o dolasku, s 33 godine iskrcao se u Buenos Airesu 18. svibnja 1929. godine, na brodu imena Madrid, posjedujući tada državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (S.H.S.).
Nedugo zatim uputio se prema argentinskoj pokrajini Córdoba, gdje su već boravili neki sunarodnjaci. Po dolasku, smjestio se u kuću gdje je unajmio sobu, a već sljedeće jutro krenuo u potragu za poslom.
Tog jutra, dok je hodao gradom, ugledao je visoki dimnjak iz kojeg se uzdizao dim. Uputio se prema njemu i otkrio da se radi o dimnjaku Elektrane u Córdobi (današnji EPEC). Budući da je prethodno radio kao ložač na njemačkom brodu, pristupio je s povjerenjem ulazu gdje se već nalazila dugačka kolona radnika u potrazi za zaposlenjem. Nadglednik, govoreći njemačkim naglaskom, obratio mu se, a Marko, vješt u više jezika, odgovorio je na njemačkom jeziku i rekao da je služio na brodu pod njemačkom zastavom. Na iznenađenje svih prisutnih, odmah je primljen na posao. Često je znao istaknuti kako je prihvatio posao koji su mnogi odbijali — lopatanje kamenog ugljena (hule) za loženje peći.
Radno vrijeme bilo je dvanaest sati dnevno, uz dnevnicu od 1 pesa. Taj je iznos raspodjeljivao na sljedeći način: 10 centava za smještaj, 10 centava za hranu, a ostatak je štedio s ciljem da jednog dana dovede svoju suprugu Božicu Roško (kasnije hispaniziranu u Natalia Roško) te dvoje djece, Antu i Katu Sladić (kasnije poznate kao Antonio i Catalina). Nakon sedam godina, 1936., uspio je napokon ponovno okupiti svoju obitelj u Argentini. Na istom radnom mjestu ostao je do umirovljenja.
Prije emigracije, u Plastovu je obavljao različite poslove kako bi prehranio obitelj — radio je kao građevinski pomoćnik, poljoprivrednik i radnik u hidroelektrani koja se nalazila na području današnjeg Nacionalnog parka Krka, poznate kao prva hidroelektrana u Europi.
Moj je otac sa živopisnom jasnoćom opisivao kako je svakoga dana, jašući magarca, prelazio oko deset kilometara od Plastova do elektrane kako bi svome ocu donio ručak. Ova životna priča temelji se na stvarnim događajima, ispričana nebrojeno puta od strane mog djeda i oca, a danas je, s dubokim poštovanjem i nostalgijom, ponovno oživljavam u svom sjećanju.
Ovo svjedočanstvo o životu, odricanju i rastanku s obitelji i domovinom (za koju je moj djed gajio duboko poštovanje i ponos, o čemu je govorio s velikim emocijama) ostavljam kao trajni spomen i naslijeđe budućim generacijama, kako bi razumjele kolike su žrtve podnijeli naši djedovi i roditelji kako bi nama omogućili bolji život. Danas, četvrta generacija tog hrvatskog iseljenika s ponosom nastavlja njegovim stopama u ovoj prekrasnoj zemlji, svjesna i ponosna što u venama nosi hrvatsku krv.
Mario Antonio Sladić (Misiones)