Prva velika turneja Hajdukove prve momčadi organizirana je u Južnoj Americi 1931. godine. Sljedeća, odnosno druga velika turneja organizirana je 1949., četiri godine nakon Drugoga svjetskog rata, kada su bijeli bili pozvani u Australiju. I ova je turneja, poput prva bila organizirana dvije godine. Glavni odbor Hajduka opunomoćio je Marina Alagića, iseljenika u Sydneyu da ispita uvjete pod kojima bi Hajduk mogao gostovati u Australiji. Bilo je politički turbulentno vrijeme zbog neprihvaćanja čvršćeg vezivanja Jugoslavije u savez s SSSR-om što je podijelilo naše iseljenike. Dolaskom Hajduka su se očekivale određene tenzije, ali se pokazalo da su se igrači dobro i diplomatski znali nositi sa situacijom. Turneja je trajala 67 dana, a putovanje do Sydneya 8 dana. Naime, trebalo je krenuti vlakom iz Splita u Rim, a odatle zrakoplovom u Kairo, Kalkutu i Singapur, australski Port Darwin i na kraju u Sydney. Dočekali su ih brojni iseljenici, konzul Ivan Kosović i predstavnici australsko – hrvatskog nogometa na čelu s tajnikom McLarenom. Gradonačelnik Sydneya Earnie O’Dea ih je ugostio iste večeri. Vođa puta Božidar Novak je održao govor u kojem je u pravom svjetlu prikazao napade rukovodstva SSSR-a na našu državu, što je primljeno s oduševljenjem. Ne samo što su se iseljenici natjecali tko će primiti bijele, nego i svi ostali, pa se može reći da je njihov dolazak bio smatran prvorazrednim događajem.
Mediji su im posvetili puno pažnje, bilo da se radilo o radiju ili novinama. Utakmice je redovito pratio tisak iz Sydneya, ali isto tako je o njima pisao i iseljenički list Napredak koji je izlazio na hrvatskom jeziku. Ostali listovi su opisivali momčad Hajduka kao nogometnu mašinu, klasičare nogometne igre ili team koji je pokazao svoju klasu, zbog čega su im razni menadžeri nudili primamljive ugovore, koje su igrači odbijali, što je u poslovnom svijetu Australije bilo neshvatljivo.
Povjesničarka Mary Stenning, rođena Alagić, opisala je dolazak Hajduka u Sydney, čemu je i sama prisustvovala:
Prvi susret s mladim igračima nogometa, na igralištu u Sydneyu bio je takav da ga nikada neću zaboraviti. Započelo je pjevanjem himni, australske God Save the King i jugoslavenske Hej Slaveni. Naši iseljenici gledali su ‘svoje momke’ i komentirali: ‘Ko bi mislija, potla četiri godina rata – dika ih je vidit’, što kazuje da su odmah osvojili srca.
Mi smo na utakmicu došli mnogo ranije i slikali smo se pred ulazom. Nismo žalili čekati, jer smo ovako našli parkiralište blizu stadiona. Naime, moja mama nije htjela propustiti utakmicu, a malo ranije je izašla iz bolnice s transfuzije krvi, jer joj je bio odstranjen jedan bubreg.
Po tome se vidi da se ovo smatralo važnim povijesnim događajem na kojemu je trebalo biti prisutan, bez obzira na žrtvu. Posjećenost svih utakmica je bila velika i po 20 000 gledatelja je htjelo vidjeti svoga Hajduka.
Iste večeri, bila sam prisutna na primanju u dvorani Zora. – prisjećala se Mary Stenning. Nakon službenih pozdrava s obje strane započeo je ples. Zamislite moje iznenađenje kada su nogometne zvijezde došle do našeg stola i zamolile nas za ples. Ja sam plesala s Vladimirom Bearom, a moja prijateljica Kate Biuk s Bernardom Vukasom.
Turneja Hajduka nastavljena je u rudarskom Broken Hillu, pa Brisbaneu i okolici, Newcastleu, Adelaideu, da bi završila u Zapadnoj Australiji, u Perthu. Unatoč tome što su poklonici moskovske politike pokušali na sve načine osujetiti dolazak Hajduka, to im ipak nije uspjelo. Hajduk je i dalje sjajno igrao, a pred povratak kući priređena je oproštajna večera na koju je došlo oko tisuću iseljenika.
Dolazak u Broken Hill
Turneja je završila nakon 67 dana u Fremantleu gdje su se bijeli ukrcali na brod. Ispraćaj od velikog broja iseljenika koji su došli u luku bio je dirljiv i srdačan, praćen pjesmom koja se i nakon polaska čula s broda. Hajdukovci su stigli kući 24. listopada 1949. godine gdje su im Splićani priredili svečani doček.
Autorica: Branka Bezić Filipović