Paško Alujević rođen je 1898. godine u Splitu, u obitelji Ivana Alujevića i Ane, rođene Dvornik. Anin otac, Paško, imao je gostionicu i bio gorljivi narodnjak. Na stropu gostionice ponosno je stajala nacrtana hrvatska zastava sa šahovskim poljem.
Obitelj Ane i Ivana bila je brojna. Prema pisanju Tomislava Alujevića Grgasa, Ana je rodila dvadeset i četvero djece, od kojih je desetero doživjelo odraslu dob. Paško je tako imao još četvoricu braće i pet sestara. Među njima su se osobitim glazbenim darom isticala braća Andrija i Ante.
Andrija i Ante su pjevali u splitskim zborovima Guslar, Tomislav i Zvonimir, te u zboru HNK Split. Ujedno su bili i vrsni lovci.
Ante je oženio Mariju Kragić, kćerku jednog od tada uglednih splitskih posjednika, koji je, zanimljivosti radi, izbačen iz škole jer nije htio pisati i čitati na talijanskom nego hrvatskom jeziku. Njezin otac Jure Damjan Kragić nije bio oduševljen dati svoju jedinicu, jer su kao dobrostojeći težaci smatrali da nisu u istom društvenom rangu s Alujevićima, gostioničarima. Marija je, uz to, završila prestižnu školu kod časnih sestara Ančela (Družba sestara Služavki Malog Isusa) na Dobrome, a miraz joj je iznosio dva kilograma zlata.
Marica u školi kod časnih sestara, na slici u prvom redu četvrta s desna
Maričina školska svjedodžba
Ante se družio s kompozitorom Ivom Tijardovićem, pa su mu njegovi ljubavni jadi poslužili kao predložak za libreto opere Splitski akvarel. Imena Ante i Marija promijenjena su u Tonći i Marica. Jedan od likova operete jest i Paško, koji je u to vrijeme već bio emigrirao, jer Tonći spominje dolare što mu ih on šalje iz Amerike.
Ante (Tonći) i Marica kao zaručnici
Ante i Marica u poznim godinama
Ante i njegov konj
I jedna od sestara, Slavka Alujević, bila je vrsna sopranistica i cijenjena krojačica. Najmlađi brat, Ivo Alujević (1914.), pjevao je nešto slabije, ali je zato stekao ugled kao napadač splitskoga Hajduka u prijeratnim i ratnim godinama.
Ivo Alujević, nogometaš Hajduka
Alujevići na okupu
Obitelj je živjela na splitskom predjelu Lučac. Njihov kućni prijatelj bio je skladatelj i dirigent Josip Hatze, koji je rado navraćao u njihovu kuću u Rokovoj ulici, gdje je, kako je znao reći, imao svoj mali „komorni zbor“. Kao istinski glazbenik nije mogao odoljeti ravnanju takvim obiteljskim ansamblom. Već kao sedmogodišnjaka otac je maloga Paška poslao pjevati u dječački zbor crkve sv. Petra, koja je poslije srušena u Drugome svjetskom ratu.
Od sve djece u obitelji Paško se jedini odlučio otisnuti u svijet. Obitelj ga je u tome poduprla prodajom dijela zemlje kako bi mu osigurala sredstva za put. Godine 1923. odlazi u Trst s namjerom da se uputi u Sjevernu Ameriku. Međutim, zbog nesporazuma s prijateljem koji mu je pomagao pri odlasku, umjesto na brod za Sjedinjene Američke Države ukrcan je na brod za Montevideo u Urugvaju. Uostalom, u ono su se vrijeme sva odredišta preko oceana nazivala Amerikom.
U Montevideu je isprva radio u hladnjačama, potom u tvornici čokolade, no nije se dugo zadržavao kod istoga poslodavca. Jednoga dana, prolazeći pokraj katedrale iz koje je dopiralo pjevanje, nakon mise obratio se zborovođi, Talijanu, koji mu je ponudio posao vrtlara i mjesto u zboru, istodobno ga podučavajući pjevanju. Taj je susret bio presudan za njegov daljnji umjetnički put.
Nakon dvije godine u Montevideu Paško je uspio pribaviti potrebne dokumente te se preseliti u Chicago. Ondje započinje novo životno poglavlje i mijenja ime u Theodore Lovich. U Chicagu pjeva u hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“, gdje mu je učitelj bio rusko-poljski operni pjevač Gabriel Chrzanowski. Već 1927. godine Paško tumači ulogu Sultana u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, koju je tada u Chicagu izvodilo društvo „Zora“.
Paško Alujević u Americi kao Theodore Lovich
Godine 1933. odlazi na usavršavanje na Conservatoire International de Musique de Paris, a po povratku u Sjedinjene Američke Države 1934. postaje član čikaške operne kuće Chicago Civic Opera Company. Nastupa u brojnim ulogama iz djela talijanskih, njemačkih, francuskih i ruskih skladatelja. Bio je član opernih družina International Opera Company, Festival Opera Company i America Opera Company, kao i uglednoga ansambla Chicago Opera Quartet (Giuseppe Cavadore, tenor; Mari Barova, alt; Barbara Darlys, sopran; Theodore Lovich, bas-bariton).
Američki tisak posvetio mu je znatnu pozornost sredinom tridesetih godina 20. stoljeća. Herman Dervies iz Chicago American (13. studenoga 1934.) pohvalio je Paškov (Lovichev) debi i napisao da je riječ o bas-baritonu od kojega se mnogo očekuje.
Slijedili su brojni novinski napisi:
‘’Na lipanjskoj izvedbi Gounodova Fausta u Kimball Hallu, u organizaciji ‘International Grand Opera Company’, osobiti talenti ovoga vrsnog hrvatskog baritona došli su do punog izražaja. Pokazao je izniman glumački dar… sjajnu vokalnu snagu i autoritet.“ — Novi Svijet, veljača 1932.
‘’Theodor Lovich istaknuo se u jednoj od manjih uloga, onoj liječnika, kao diskretan i maštovit umjetnik.“ — Eugene Stinson, Chicago Daily News, 15. studenoga 1934.
‘’Theodor Lovich, bas, pridonio je dojmljivom izvedbom arije iz ‘Kneza Igora’ (Borodin).“ — Musical Leader, 13. srpnja 1935.
‘’Novi glas, glas Theodora Lovicha, očarao je sinoć publiku.“ — Courier, Ottumwa, Iowa, 5. ožujka 1935.
‘’Izvanredna izvedba bila je ona Theodora Lovicha kao istinskog đavolskog Mefista.“ — Joplin Globe, 28. veljače 1935.
‘’Čikaška je družina dovela u Lincoln postavu sastavljenu od samih zvijezda… Theodor Lovich, bas, koji je izvrsno odigrao ulogu kralja faraona, i Reinald Werrenrath, poznati bariton…“ — Lincoln State Journal, 7. svibnja 1935.
‘’Theodor Lovich kao Mefistofeles pokazao se posjednikom snažna, zvonka glasa, lako sposobna za zlokobnu dominaciju pozornicom pri svakom svom nastupu.“ — Salina Journal, 21. veljače 1935.
‘’Gospodin Lovich ostavio je snažan dojam interpretacijom skladbi Manne Zucce ‘I Love Life’ i Huhnova ‘Invictusa’. Njegov moćni bas-bariton uzdignut je njegovim dramskim sposobnostima.“ — South Bend Tribune, 19. veljače 1936.
‘’Američki su kritičari mnogo puta spominjali i hvalili jugoslavenskog pjevača Theodora Lovicha, i to s punim pravom; a i prošloga je petka primio ovacije u ‘Prodanoj nevjesti’ u ulozi Michua.“ — Nedělní Svornost, 6. prosinca 1936.
‘’Lovich, proslavljen svojim ulogama u ‘Faustu’ i ‘Marthi’, pružio je idealan bas-bariton… Njegova interpretacija ‘Volških lađara’ unijela je svježinu u tu poznatu rusku pjesmu.“ — Mining Journal, Marquette, Michigan, 26. veljače 1936.
‘’Mnoštvo, procijenjeno na 24.000 ljudi… slušalo je jednako dojmljivog Theodorea Lovicha u ulozi Bonze, odnosno veličanstvenog svećenika koji ulijeva strahopoštovanje.“ — Times, 27. kolovoza 1937., Isabel Morse Jones.
‘’Theodor Lovich uvelike je pridonio sjaju izvedbe… uspješno je interpretirao i u glazbenom i u dramskom smislu.“ — Cedar Rapids Gazette, 6. svibnja 1937.
‘’Theodore Lovich bio je uvjerljiv kao egipatski kralj; svoju je ulogu razradio tako da je uistinu služila cjelini.“ — L. A. Evening Herald-Express, Carl Bronson, 19. veljače 1938.
‘’Postigao je golem uspjeh na svom drugom koncertu. Program je bio izvrstan, a glas bogat i umjetnički oblikovan. Njegove su najbolje izvedbe bile ‘Monolog’ iz opere ‘Boris Godunov’ Musorgskoga te arija ‘Leporello’ iz opere ‘Don Giovanni’ Mozarta.“ — Yugo-Slav Herald, San Francisco, 15. siječnja 1938.
‘’Koncert je bio tako dobro posjećen da su izdane samo ulaznice za stajanje. Zanimljiv program, koji je uključivao arije iz omiljenih opera i pjesme na engleskom i slavenskim jezicima, umjetnik je izveo sjajno.“ — News-Pilot, San Pedro, 18. veljače 1938.
Naš Paško, sada Theodore, prvi put nastupa u Hollywoodu 1938. godine na znamenitoj otvorenoj pozornici Hollywood Bowl. Kalifornija mu se svidjela te se nastanio u El Monteu. Budući da Los Angeles tada nije imao stalnu opernu kuću, dodatno je zarađivao pjevajući kao solist u kabaretu „Parisienne“, gdje su svi konobari morali biti pjevači. Pojavio se i u dvama hollywoodskim filmovima: I’ll Take Romance i Balalaika, a radio je i kao prevoditelj za ruski jezik u brodogradilištu u San Pedru, gdje su se popravljali sovjetski brodovi.
Nakon Drugoga svjetskog rata u El Monteu je otvorio glazbenu školu i školu pjevanja.
Krajem šezdesetih godina odlučio je notni materijal i instrumente koje je tijekom godina prikupio darovati Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu. Prijevoz je organiziran brodom ‘’Ljutomer“ iz San Pedra izravno u Split. Njegov sin Tom Alujević sastavio je popis predmeta poslanih u drvenom sanduku: veću količinu notnoga materijala, jednu novu trubu te dvije violine — jednu njemačke izrade i drugu, prema navodima, Stradivarijevu iz 1722. godine.
Po prispijeću pošiljke Paško je primio zahvalnicu škole i poziv na susret prigodom dolaska u Split. Nažalost, violinama i drugim instrumentima s vremenom se gubi trag te se danas ne nalaze u fundusu škole.
Suvremenici tih događaja više nisu mogli rasvijetliti okolnosti njihova nestanka. Nakon toga razočaranja Paško Alujević više se nikada nije vratio u rodni grad.
Preminuo je 1984. godine u Kaliforniji, gdje je i pokopan.
Materijali dobrotom: Nevena Alujevića
Priredila: Branka Bezić Filipović