Ivan Grbac, podrijetlom iz Rosaria u Argentini, istaknuta je figura u uredništvu podcasta Bar Croata, a ujedno i strastveni zaljubljenik u nogomet, sport koji za njega nosi duboko kulturno i emocionalno značenje. No, osim svoje medijske i sportske angažiranosti, Ivan u sebi nosi i osebujan pjesnički dar – izražajnu, intimnu sposobnost da riječima stvara mostove između svjetova, vremena i identiteta.

Vođen unutarnjim zovom nepoznatog, a ipak bliskog korijena, napisao je dvije pjesme, obje posvećene djedu kojega nikada nije imao priliku upoznati, a koji je, poput mnogih sunarodnjaka, davno isplovio iz Istre i doselio u Argentinu. U prvoj pjesmi Ivan se izravno obraća djedu – kao figuri sjećanja, čežnje i zamišljene bliskosti – nastojeći ga prizvati iz šutnje vremena i prostora, oblikovati ga riječima kao što dijete oblikuje lice koje nikada nije vidjelo, ali koje ne prestaje tražiti.

U drugoj pjesmi piše o svom posjetu Hrvatskoj, zemlji koju osjeća kao dom iako je njome kročio tek kao putnik. U tom poetskom putopisu, on se obraća djedu iz zemlje njegova podrijetla, prenoseći mu zavjet: da će, poput pobožnih navijača argentinskih klubova koji koljenima hodočaste za pobjedu svoga tima, i on na koljenima prijeći prostor zagrebačke katedrale i doći do oltara u djedovu rodnom mjestu. Taj čin, koji istovremeno nosi religijsko, sportsko i poetsko značenje, prikazuje Ivana kao čovjeka čije emocije ne poznaju granice između svetog, osobnog i narodnog.

Njegovo pjesništvo bogato je motivima koji svjedoče o dubokoj uronjenosti u istarsku baštinu – već u uvodnim stihovima zaziva riječi istarske himne, gotovo kao invokaciju duha zavičaja. Ističe i stari, gotovo zaboravljeni običaj prema kojemu se obitelji razlikuju po nadimcima – detalj koji za Ivana nije tek etnografski podatak, već živi znak pripadnosti, identiteta i tragova koje povijest ostavlja na jeziku i ljudima.

Sve to ispisano je u stihovima prožetima profinjenim emocijama – stihovima koji ne dižu glas, ali odzvanjaju snažno u nutrini čitatelja. Ivan Grbac ne piše kako bi zabilježio prošlost, nego kako bi je oživio i prenio – i sebi, i onima koji dolaze.

Branka Bezić Filipović

 

Mome djedu (pjesma prva)

Autor: Ivan Grbac, Rosario, Argentina

 

Kao i mnogi drugi

Krenuo si na pute duge

Ljude svoje i Ćićariju voljenu

Ostavio si mnoge tude

 

Još si kao vrlo mlad radio

Obitelj da na put krene pomogao

Velika je bila tvoja uložena snaga

I naša ti mlada zemlja postade draga.

 

Ali sve se mijenja i dan je bio tužan

Kada tvoj otac reče da povratak je nužan

Da se vratiš svojoj obitelji

A ti si s bolom odlučio

Ostati, sam, u Argentini.

 

Ali ljubav si našao

Blizu mjesta gdje si živio

Nélidu si upoznao

Mojom bakom je učinio.

Svojim radom uspio si

Supruže, radniče, oče

Sagraditi nam dvije kuće.

 

Ali život je napravedan

I ti morao si patiti

I od okrutnog raka

Mlad umrijeti.

 

Život se nastavlja

S vremenom dolazim i Ja.

Sve je polako počelo

Korijenje sam tražio

I neprimjetno jednoga dana

Veliku strast razbuktao.

 

Ovaj život mi daje brige i radosti

Ali ne i sreću za djeda te imati.

Ono što Ja osjetim ti češ cijeniti

Himnu kada budem pjevao

Zastavu kada budem nosio.

 

Mnoge sumnje se pojaviše

Razgovarati nisam imao s kim.

Upoznah ljude i selo naše

Pa sad pitam one s kojima živim.

 

Sve mi je novo i svemu se divim

A slike što ih u mislima gledam

Iz srca ih svoga nikome de dam.

 

Osjećam tu zemlju, upoznati je želim

A vjeru u tebe ne dijelim

Iako je tešto povjerovati

Znam, jednom će i to biti.

Teška je to misija

I kao velika iluzija

U srcu mome želja.

 

A s prostranih nebesa,

Ti me stalno gledaš, znam

I sve ono što zbog tebe učiniti moram.

 

Uvijek sam prisiljen trpjeti

Što mi drugi žele predbaciti

Da kao Istrijan

Ja mora da sam Talijan

Ili možda Slovenac.

Ali to je samo varka

Jer ti najbolje znaš

Koliko mi znači Hrvatska.

 

Kad bi barem moguće bilo,

Pa makar se u san pretvorilo

Da mi duša poleti

Da te mogu susreti

I napokon u zagrljaj ti pasti.

 

 

Mome djedu (pjesma druga)

Autor: Ivan Grbac, Rosario, Argentina

 

Jučer je bilo za te,
a danas je za me.
‘’I znam da gledaš i da znaš,
da ovo radim zbog tebe baš.’’
Zauvijek ću ti zahvalan biti,
što si znao uz mene stati,
što si bio moj put, moj glas,
uzor koji me vodio svaki čas.

Jučer sam tvoju priču prenosio,
a danas svoju sam donosio,
Toj zemlji riječ sam dao i od tog trena u srcu znao,
da ju volim kao da s njom sam rastao.

Teško je reći što sam osjećao,
kad je avion u Zagreb sletio,
iznutra me val emocija poremetio,
i srce mi je snažno treperilo.
Tisuće slika prošle su mi kroz glavu,
a onda sam otvorio oči polako,
i u suzama sam shvatio lako –
da je napokon trebalo biti tako.

Davno sam Lujan[1] posjetio,
i Mariji Bistrici se zavjetovao:
‘’Kad u Zagreb stignem,
kroz katedralu ću klečeći ići.’’
To sam uvijek pamtio, i spremno išao,
od vrata do oltara klečeći napredovao.
Na oltaru sam tiho molio,
za svaki korak što sam prebolio.
U tom trenu sam procesuirao,
do svog cilja, sam napokon domarširao.

Gradove, sela, dvorce i pejzaže,
svim srcem sam doživio,
nekad sam, a nekad je u društvu bilo,
i sve to me duboko ispunilo.
Neka su mjesta bila planirana i znana,
a neka su došla tiho, iznenada dana.
Kad sam Učku prošao i tunel njen,
ostao sam nijem.
‘’Krasna zemljo, Istro mila’’,
pomislio sam tada,
ostao bez glasa,
jer to je ljubav prava,
ruka mi na srce sama je pala.

Bilo je radosti kad rodbinu sam sreo,
s nekima prvi put, s drugima već prije bio,
srce se širilo, svaki razgovor je grijao.
I napokon je došao dan,
da stanem pred tvoj rodni prag,
da vidim, osjetim, udahnem,
da hodam ulicama, a da ljudi kažu: ‘’Ti si naš!’’
u mojoj dragoj Podgaći,
u tvojoj lijepoj Ćićariji…

Zavjet je imao i drugi dio,
da do tvoje kapelice klečeći pođem,
do malog oltara da stignem smjerno,
i opet ti se pomolim iskreno.
Doživjeh svetkovinu punu sjaja,
gdje se slavi sveta Ana – majka kraja,
(i da, uz nju i sveti Joakim stoji)
dok se molitva tiho u kapelici broji.

I nađem se usred kapele male,
na molbu ljudi iz mjesta,
i osjetih tada tvoj zagrljaj smjesta.

Ispunih želju što dugo je snila, u meni živjela, tiha a silna.
Bio je to trenutak čarolije.
Teško je reći što sve krije.
U meni će uvijek sjati, jer takvo se nešto ne da zaboraviti.

Na groblje sam tiho došao sam,
pred obiteljsku ploču sam sjeo,
u tišini gledajuć nadimak prezimena našeg,
ono po kojem nas svijet još znaše.

Na biciklu sam sela prolazio,
među šumama gustim,
do starih kapela,
gdje mir se zauvijek upisao u dušu.
Nezaboravni trenuci
još misli mi pokreću,
kako sretan sam bio, dobro to znam,
okružen svojima tamo gdje pripadam.

Prijatelji iz Argentine čuvaju mi sjećanja,
a prijatelji iz Hrvatske pojačavaju osjećanja.
Vrijeme prolazi,
a mene obuzima čežnja –
za povratkom u zemlju,
koju mnogi poput mene
drugom DOMOVINOM – zovu, bez dileme.

 

[1] Crkva posvećena zaštitnici Argentine, u istoimenome gradu nedaleko od Buenos Airesa. Zajednica je donijela kip Marije Bistrice koji se danas čuva u muzeju njezine kripte i koristi se u procesijama.