Zahvaljujući Snježani Dedić, koja nas je povezala, dobili smo ovu lijepu životnu priču koju je napisao Davor Martinez Mrden:
Ispričat ću vam priču o migraciji mog djeda, Josipa Ante Mrdjena Draškovića, koji je rođen u Biogradu na Moru u ožujku 1905. godine. Njegovi roditelji zvali su se Tome i Franica, no, nažalost, majka mu je preminula pri porodu. Imao je dvije sestre i dva brata – najstarija sestra Marija odgojila ga je s posebnom brigom, gotovo kao vlastito dijete. Druga sestra zvala se Dana, a braća su bila Jakov i Luka. Svi su ostali živjeti u Biogradu.
Josip u dobi od otprilike 23 godine, u vrijeme kada je emigrirao
Josip je 7. prosinca 1928. isplovio iz Splita brodom koji je pristajao u brojne luke u Italiji i drugim zemljama. Putovanje je trajalo gotovo mjesec dana. Prvo je stigao u Rio de Janeiro, gdje su neki migranti i ostali. On je, zajedno s prijateljima, nastavio put prema Buenos Airesu u Argentini. Tamo je stigao u siječnju 1929. zajedno s prijateljem Ljubom. Prisjećao se kako je po dolasku zatekao mnoštvo ljudi različitih nacionalnosti – najviše Talijana, Židova, Španjolaca, kao i Roma. Smjestili su ih u hangare i razdvojili po nacionalnostima – Talijani na jednu stranu, Židovi na drugu, Španjolci posebno, a Hrvate su preuzeli predstavnici konzulata slavenskih naroda i odveli ih u barake gdje su imali osigurane smještaj i hranu.
U početku nisu znali španjolski jezik, pa su Josip i još nekoliko Hrvata upućeni na rad u tvornicu konzervi “Swift”, gdje su proveli osam mjeseci. Iako su radili marljivo, plaća je bila niska i nisu bili zadovoljni.
U Buenos Aires su stizale vijesti da u bolivijskim gradovima Oruro i Potosí, kao i u Čileu, ima više posla i da su plaće bolje. Mnogi Hrvati već su ondje radili, pa su im se Josip i još nekolicina odlučili pridružiti. Stupili su u kontakt s posrednicima koji su tražili radnike za Boliviju i ukrcali se na vlak u željezničkoj stanici Retiro u Buenos Airesu, s ciljem dolaska u Oruro. Na granici su prošli kroz Villazón, a potom nastavili prema Oruru.
Prvi dojam bio je šok zbog velike hladnoće. Po dolasku na željeznički kolodvor u Oruru zatekao ih je tmuran prizor – kuće od blata i kamena, sa slamnatim krovovima. Međutim, dočekali su ih i hrvatski iseljenici i pomogli im da se snađu, jer gotovo nitko od novopridošlih nije govorio španjolski. Neki su nastavili put do Antofagaste u Čileu, gdje je također živjelo mnogo Hrvata.
Josip i njegov prijatelj Ljubo dobili su posao u velikoj trgovini u vlasništvu Hrvata, gospodina Francisca Restovića, gdje su vagali i pripremali robu za rudnike. Ondje su učili španjolski jezik i imali dobre uvjete za život i dobru prehranu. Josip je ondje ostao dugo, a kasnije je radio i u drugoj trgovini, “El Baratillo”, koju su vodili braća Sasunić (S&D Sasunić).
Hrvati su se okupljali u klubu, gdje su primali vijesti iz domovine i iz drugih mjesta u kojima su živjeli njihovi sunarodnjaci. Tu su njegovali svoje običaje i govorili hrvatskim jezikom.
S vremenom, kako je rudarska industrija rasla, i Hrvatima je krenulo bolje – pomagali su jedni drugima. Josip i njegov prijatelj Pedro Grishina sanjali su o vlastitoj trgovini, što su na koncu i ostvarili zahvaljujući ušteđevini. Potom je Josip upoznao moju baku, Victoriju Gomez García, a vjenčali su se oko 1938. godine. Prodajom kuće otvorili su trgovinu “Grishina y Mrđen” na uglu ulica 6 de Octubre i Bolívar u Oruru. U istoj zgradi su i stanovali. Posao im je dobro išao, zahvaljujući procvatu rudarstva.
Josip i Victoria imali su dvije kćeri: Zdenku i Sonju Mrđen Gomez García. Zdenka je rođena 1939., a Sonja 1941. godine. Obje su pohađale Angloameričku školu.
Na inicijativu slavenske zajednice, u Oruru je osnovana Slavenska vatrogasna postrojba, nakon velikog požara koji je uništio skladište u vlasništvu slavenskog iseljenika, a koji se nije mogao ugasiti zbog nedostatka vatrogasaca. Moj djed Josip bio je volonter u toj postrojbi. Bio je i član Slavenskog kluba, koji je kasnije postao Hrvatski klub, te Hrvatskog groblja.
Kasnije su Josip i njegov poslovni partner preselili trgovinu u Cochabambu, no zbog nepovoljnih okolnosti morali su je zatvoriti i vratiti se u Oruro. Josip je tada počeo raditi u rudarskoj tvrtki Cerro Grande, u vlasništvu nizozemskog inženjera Brushmana, kao upravitelj skladišta, često putujući do rudnika. Kasnije je postao suvlasnik rudarske tvrtke SPLIT, koja je posjedovala rudnik barita (barijev sulfat) u blizini Atoche, pa se preselio u Tupizu, gdje je ostao dugi niz godina. Na koncu se vratio u Oruro, gdje je preminuo u travnju 1991. godine.
Moja majka Zdenka se 1962. godine udala za Abela Martineza Mendeza, vojnog časnika, s kojim je živjela diljem Bolivije i u inozemstvu. Imali su četvero djece: Ljubicu Castu, Joséa Abela, Damira Mauricija i Davoru. Damir Mauricio preminuo je 1997. godine. Danas Ljubica i Davor žive u Santa Cruzu de la Sierra, a José Abel u Asunciónu u Paragvaju. José ima dvije kćeri, Camilu i Sofiju, i u braku je s Marie Lissi Arauz.
Sonja se udala za Edgara Rocabadu, rudarskog inženjera iz ugledne rudarske obitelji iz Cochabambe. Imali su četvero djece: Claudiju, Christiana, Rominu i Fabricija.
Claudia se udala za Mirka Armija Aillona, imaju tri kćeri: Lucianu Alexis, Rominu Tamaru i Rafaellu Claudiju Armijo, te žive u Kanadi. Luciana se udala za Johna Shawa, s kojim ima dvoje djece – Hudsona Edgara i Lupitu Reign.
Christian se oženio Danielom Valverde, imaju sina Branka i žive u Cochabambi sa Sonjom.
Romina se udala za američkog inženjera Briana Brodskog, s kojim ima dvoje djece – Keiru i Nathana – i žive u Sjedinjenim Američkim Državama.
Fabricio ima dvoje djece – Nestora i Fabricija Jr., te živi u La Pazu.
Davor Martinez Mrden