AFEKTIVNA KARTA
U KVARTOVIMA
BELENZINHO
I
MOOCA
SESC SÃO PAULO – CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE I OBRAZOVANJE
SÃO PAULO
2016.
Autorica: Katia Camargo Gavranich
“Ljudi vole karte, jer one lažu, sprječavaju pristup istini o ljudima. Velikodušno raširene na stolu, vedre, one mapiraju osmijeh svijeta koji nije od ovoga svijeta.”
Wislawa Szymborska
Sažetak
Ovaj rad ima za cilj očuvati kulturni identitet hrvatsko-dalmatinske imigracije iz 20-ih godina prošlog stoljeća kroz emocionalno mapiranje teritorija u kojem su živjeli, u četvrtima Belenzinho i Moóca u São Paulu. Namjera je proučiti dinamiku grada, s naglaskom na značajnu zajednicu u São Paulu čija povijest ostaje slabo dokumentirana.
Imigranti iz različitih regija Hrvatske počeli su stizati u Brazil krajem 19. stoljeća, uslijed raznih ekonomskih kriza koje su kulminirale Prvim svjetskim ratom. U to vrijeme, Hrvatska je bila dio Austro-Ugarskog carstva, koje je nakon rata bilo raspodijeljeno, što je dovelo do stvaranja tzv. “Prve Jugoslavije,” formirane od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Stoga, zabilježeni dolasci Hrvata u Brazil nisu evidentirani sve do kraja 20. Stoljeća, jer su bili registrirani kao Jugoslaveni, Austrijanci, Mađari ili čak Talijani, ovisno o njihovom području podrijetla. (PUH, 2016)
Obiteljska putovnica, 1925.
Izvor: CAMARGO, 2014
I danas je teško precizno kvantificirati broj Hrvata i njihovih potomaka koji žive u Brazilu. Procjenjuje se da je taj broj veći od 45.000, uključujući Hrvate i njihove potomke, s obzirom na dva najznačajnija vala hrvatskog doseljavanja u Brazil: prvi u 1920-ima, a drugi nakon 1945. godine.
Ovaj rad proučava prvi val doseljavanja, fokusirajući se na teritorij na kojem su se naselili, konkretno u četvrtima Belenzinho i Moóca, s ciljem očuvanja kulturnog identiteta ove specifične skupine i omogućavanja refleksije o dinamici gradova i njihovih stanovnika.
Povijest započinje preciznije u razdoblju od 1924. do 1926. godine, kada je sve veći broj emigranata iz sela Blato i Vela Luka na otoku Korčuli pristizao u Brazil. Ovaj otok smješten je u obalnoj regiji na krajnjem jugu Hrvatske. Tijekom povijesti, teritorij je bio dio raznih carstava i država, ali je kao regija uvijek bio poznat kao Dalmacija, još od vremena Ilira, otprilike 1000 godina prije Krista. Zbog toga se stanovnici regije nazivaju Dalmatincima i u današnjoj Hrvatskoj. S obzirom na to da se imigracija u ovom radu fokusira na dva sela u Dalmaciji, ove ćemo imigrante nazivati Dalmatincima ili hrvatskim Dalmatincima.
Dalmacija
Izvor: Wikipedia, 2016
Dalmatinci su dolazili u Brazil potaknuti ekonomskim krizama koje su nastale krajem Prvog svjetskog rata i prisutnošću parazitskog kukca vinove loze poznatog kao filoksera, koji je gotovo pola stoljeća devastirao plantaže grožđa širom svijeta. Ova pošast ozbiljno je ugrozila gospodarstvo malog otoka Korčule, prisilivši njegove stanovnike da traže bolje uvjete života u drugim zemljama (DORO, 1985).
Tijekom tog razdoblja, Brazil je uveo novu imigracijsku politiku s ciljem jačanja radne snage zamjenom robovskog rada i popunjavanja unutrašnjosti zemlje. Godine 1924. provedena je intenzivna kampanja za sustavnu migraciju Europljana i Japanaca.
U Europi je brazilska kampanja promovirana od strane tvrtke Lloyd Regius Dutch. Prema pamfletu objavljenom od njihove podružnice u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, svaka obitelj koja je imala najmanje tri člana, a nijedan član nije bio stariji od pedeset godina, mogla je emigrirati u Brazil (TALAN, 1998).
Lloydova promocija putovanja u Brazil.
Izvor: DORO, 1985.
Emigranti su općenito bili prevareni od strane izaslanika Lloyda, koji su im obećali da će u Brazilu raditi na plantažama kave u saveznoj državi São Paulo te da će ubrzo steći vlastite farme. Letak koji je distribuiran po selima, zajedno s izvještajima o uspjehu nekolicine emigranata koji su se vratili iz Sjedinjenih Američkih Država, koje su tada zvali “Amerika”, pobudio je velik interes među stanovništvom. Tako se samo s otoka Korčule prijavilo stotine obitelji, otprilike 300, za emigraciju u Brazil (TALAN, 1998).
Svaki odlazak tih obitelji bio je popraćen emotivnim ritualom, kako opisuje Ivo Šišević u članku “Kako su naši iseljenici putovali u Ameriku”: “Oproštaji prije odlaska u inozemstvo bili su vrlo dirljivi. Budući da je to bilo za ‘novi svijet’, posjećivali su se susjedi i prema starom običaju, opraštali su se od svih. Uoči odlaska, u kući su pripremali večeru zvanu ‘pir’… Sljedeći dan, kada bi parobrod kretao, cijelo selo bi se okupilo kako bi se oprostili. To su bili bolni oproštaji” (TALAN, 1998).
Emigranti su se posebno opraštali od svojih majki, očeva i djevojaka, a svi su se rasplakali. Dok se parobrod udaljavao od pristaništa, mahali su bijelim maramama, pozdravljajući emigrante. Ovu scenu pratili su plač i pjevanje, dozivanje rodbine i mještana koji su bili prisutni. Kada bi parobrod zaplovio prema otvorenom moru, brodska sirena bi zatrubila tri puta, a emigranti su slali svoje posljednje pozdrave. Sličan ritual se događao i kada su stanovnici Blata i Vele Luke odlazili, ali u ovom slučaju nije se radilo samo o nekolicini pojedinaca, već o stotinama ljudi. Posljedice ove emigracije osjećale su se desetljećima (TALAN, 1998).
Odlazak iz Prigradice, 1925.
Izvor: Blatski Fizuli Ustanova i Kulture, autor: nepoznat
Traumu uzrokovanu ovim putovanjem opisuje epopeja Ivana Dragojevića Boška, “Odlazak u Brazil Lučana i Blaćana” (Odlazak stanovnika Vela Luke i Blata na Korčuli u Brazil). Ova poema, koja se sastoji od 130 strofa, detaljno prikazuje tijek putovanja, uključujući smještaj obitelji na plantažama kave te njihov kasniji bijeg u grad São Paulo (TALAN, 1998).
Prema povjesničarki Normi Marinović Doro (1987), epopeja je prenošena usmenim putem s plantaže na plantažu, pri čemu su imigranti pjevali svoje stihove dok su radili na poljima. Tekstovi su također kopirani u tzv. “bilježnice plantaže”, gdje su imigranti vodili evidenciju (najčešće negativnu) o svojim kupnjama u trgovini vlasnika plantaže. Vjeruje se da su imigranti, čak i raspršeni diljem države, održavali intenzivnu razmjenu korespondencije putem željeznica.
Karta Državnih željeznica São Paula, 1930.
Izvor: Blog Estações Ferroviárias, 2016.
Poezija Ivana Dragojevića može se smatrati vrijednim povijesnim dokumentom jer detaljno opisuje hrvatsko-dalmatinsku imigraciju u Brazil. Ova epopeja sačuvala je kolektivno sjećanje iseljenika s Korčule i digitalizirana je u Muzeju imigracije u São Paulu.
Mnoge priče imigranata ispunjene su tugom i razočaranjem, budući da nisu pronašli ono što su očekivali na plantažama. Nisu im bile dostupne kuće za smještaj obitelji, već samo kolibe ili stari logori za robove. Rad u berbi kave bio je izuzetno težak, a mali iznos koji su zarađivali svaki mjesec odlazio je u trgovinu hranom u vlasništvu gazde plantaže, čime je režim naseljavanja postao gotovo oblik polu-roblja (DORO, 1987).
Drugo važno svjedočanstvo dolazi od Gabriela Santillija, u pismu svojoj unuci iz 1979. godine: “Ostali smo u Imigraciji na ulici Visconde de Parnaíba, 24, da bismo sutradan otišli na plantažu vlakom… ja, mladić od 15 godina… Trčao sam brzo, kao u ratu. Bilo je mjesta za sve u vlaku, osim za mene i moju obitelj, pa smo ušli u prazan vlak, u prostor za volove… vlak je putovao 12 sati bez prestanka. Stigli smo na plantažu Canana, dobro se sjećam. Bilo je vrijeme večere, večerali smo dobro, to je istina. Kada je došlo vrijeme odmora, svaka obitelj s djecom, poslušaj dobro, otišla je u veliku kuću s dosta suhe trave na podu. Svi zajedno, kao stoka.”
Plantaža kave
Izvor: Acervo del Museo del Café, 1930.
Oni koji nisu izdržali teške uvjete pobjegli su u glavni grad u potrazi za dostojanstvenijim poslom i boljim životnim uvjetima. Nema zabilježenih slučajeva da je bilo koji imigrant ostao na farmama nakon krize s kavom 1929. godine. Svi su se preselili u São Paulo, gdje su se naselili u siromašnim četvrtima industrijskih područja Moóca i Belenzinho, gdje su djelovale tekstilne i duhanske industrije. Time su geografski obnovili stara sela iz kojih su potekli. Cijele ulice bile su naseljene hrvatskim Dalmatincima iz Blata i Vele Luke, koji su tada bili poznati kao “Jugoslaveni” ili “bichos d’água”. Potonji naziv bio je pogrdan izraz koji su lokalni stanovnici koristili za imigrante iz Istočne Europe, koji su prelazili mora i govorili nepoznatim i nerazumljivim jezicima (TALAN, 1998).
Četvrt Moóca.
Izvor: web stranica Gradske uprave São Paula, 2016.
Po dolasku u São Paulo, mnogi od imigranata imali su malo ili nimalo stručnih vještina, iako su većinom bili pismeni. Potjecali su iz seljačkih obitelji i morali su se prilagoditi teškim uvjetima života na početku industrijalizacije u São Paulu. Radili su oko 12 sati dnevno, uključujući muškarce, žene i djecu, počevši od šeste godine života. Djeca su, zbog svojih malih i nježnih ruku, obavljala lakše, ali jednako naporne poslove, kao što je pakiranje cigareta u bivšoj industriji Sudan.
Industrije koje su zapošljavale veliki broj Dalmatinaca uključivale su Cotonifício Crespi, Lanificio Fileppo, Matarazzo Industries, Santista mlin, tekstilnu industriju Gasparian i Select kavu. Danas su zgrade tih industrija preuređene za druge namjene. Na primjer, zgrada Cotonifício Crespi je pretvorena u supermarket, no njezina fasada u stilu iz 40-ih godina sačuvana je. Zgrada Select kave nedavno je postala veliki centar za telemarketing, dok je zgrada industrije Gasparian obnovljena i sada služi kao veliki privatni fakultet. Stara zgrada Santista mlina, također renovirana, sada je regionalno sjedište SESC São Paulo.
U tim četvrtima starog istočnog predgrađa grada, došlo je do ponovnog okupljanja dalmatinskih obitelji koje su dotad bile raspoređene po raznim farmama u unutrašnjosti države. Također je došlo do obnove društvenih odnosa koji su postojali u njihovim dalmatinskim rodnim selima Blatu i Vela Luci (DORO, 1987).
“Dalmatinsko selo” u São Paulu formiralo se oko svojih središnjih institucija: rada (u tkanju i građevinarstvu), dvije katoličke crkve (Sveti Pavao Apostol i Sveti Josip iz Betlehema) i groblja (četvrta stanica). U tom “selu”, susjedi Dalmatinci njegovali su svoj kulturni identitet kroz jezik (dijalekt koji se govorio na otoku Korčuli), gastronomiju, glazbu, folklorne plesove i pjevanje na ulicama tijekom vjerskih blagdana (Uskrs i Božić).
“U 30-im i 40-im godinama, četvrt Belenzinho mogla se smatrati hrvatsko-dalmatinskom četvrti zbog prisutnosti ovih imigranata, okupljenih u čak tri lokalne udruge. Ističe se postojanje Sportskog kluba Dalmacija, karnevalskih blokova koje su činili samo mladi iz zajednice, te folklornih i plesnih grupa, zbora i tipičnog glazbenog ansambla s gudačkim instrumentima. Međutim, okupljanja ranijih generacija imigranata bila su osuđena na nestanak s vremenom, kada unuci i praunuci, kao nositelji nove lokalne kulture, više nisu osjećali sigurnost u nepoznatoj zemlji na koju su njihovi djedovi i pradjedovi jednom davno kročili” (CAMARGO, 2014, str. 23).
Ulica Irmã Úrsula, gdje živi najviše Dalmatinaca.
Autor: Gregório Bacic.
Budući da su predstavljali kulturno strano tijelo u prostoru u kojem su koegzistirali talijanski, portugalski i španjolski migranti, Dalmatinci su nastojali komunicirati s tim grupama na jeziku koji su osim dalmatinskog znali: talijanskom. Ova lingvistička bliskost proizašla je iz geografske blizine Hrvatske i Italije te iz povijesnih dominacija Rimljana i Mlečana nad njihovom domovinom. Identifikacija s Talijanima u velikoj je mjeri razrijedila njihove kulturne posebnosti u četvrtima gdje su Talijani prevladavali (DORO, 1987).
Takvo ponašanje, okupljanje i bliskost s talijanskom zajednicom može se objasniti težnjom dijaspore ili imigrantskih zajednica za održavanjem veze s drugim grupama s kojima dijele sličan identitet. Ova povezanost može se manifestirati na različite načine, uključujući obiteljske, vjerske, socio-političke i ekonomske veze ili zajedničko sjećanje na katastrofe ili traume koje su pretrpjeli članovi dijaspore ili njihovi preci (BRUNEU, 2010).
U procesu postupne apsorpcije brazilskog kulturnog identiteta, dalmatinski imigranti osnovali su nogometni klub Sportski klub Dalmacija te karnevalske blokove, što potvrđuju fotografije iz 30-ih i 40-ih godina.
Esporte Clube Dalmácia, 1937.
Izvor: CAMARGO, 2014.
Plesači Turma d’Amor, 1942.
Izvor: CAMARGO, 2014
Afektivna karta može predstavljati novi oblik angažmana stanovništva u odnosu na povijest grada. Njezin cilj je poticanje inicijativa za očuvanje paulistanskih dobara od strane malih grupa koje mogu mobilizirati ljude ili zajednice za podršku određenim ciljevima. Kao što je poljska pjesnikinja Wisława Szymborska (2013) primijetila, “karte lažu” i predstavljaju “svijet koji nije od ovog svijeta”. Afektivna karta ovog rada ima za cilj otkriti prisutnost velike i nepoznate skupine imigranata iz dva susjedna sela smještena na otoku daleko u Dalmaciji, u priobalnoj regiji Hrvatske, u određenom vremenskom trenutku. Ova skupina imigranata stigla je u 1920-ima izravno na paulistanske plantaže kave, a kasnije se prebacila u tekstilnu industriju u četvrti Mooca i Belenzinho tijekom rane faze industrijalizacije grada São Paula.
Od 1930. godine do danas, ove četvrti su prošle kroz brojne transformacije. Velike tvornice i radnici iz sela ustupili su mjesto velikim projektima u sektoru nekretnina. Ovo pokreće pitanja o promjenama unutar imigrantskih zajednica i njihove okolice.
Jedan od pristupa za istraživanje suvremenih društvenih i kulturnih dinamika kroz tragove prošlih vremena jest stvaranje integracije prostora u kojem se križaju i prepliću različita sjećanja. Prema Lewgoyu (1997), staze i krugovi pojavljuju se kao alati za refleksiju i istraživanje, prikazujući višestruke diferencijalne aproprijacije urbanog prostora. Sjedišta i gradske ceste imaju smisla samo ako se odnose na specifične kulturne prakse grupa, kao što su slobodno vrijeme i religija. Socijalnosti ne proizlaze iz praznine, već se pojavljuju u područjima već duboko ukorijenjenim u sjećanju grada.
Zanimljivo je primijetiti da su najnoviji imigranti često završavali zauzimanjem istih područja koja su prethodno zauzimali imigranti početkom dvadesetog stoljeća. Ova pojava omogućuje proučavanje prošlosti i uočavanje njezinih odraza u sadašnjosti. U to vrijeme, iako su imigranti bili raspršeni po farmama kave u okolici São Paula, ostali su u kontaktu. Kada su prvi imigranti počeli bježati s farmi zbog loših životnih uvjeta, naselili su se u blizini tekstilnih industrija koje su se tada razvijale.
Stoga, cilj je izraditi kartu nazočnosti hrvatskih Dalmatinaca u četvrtima Mooca i Belenzinho kako bi se otkrili aspekti kulturne raznolikosti u tim četvrtima i bolje razumio kulturni identitet tih imigranata. Izradom afektivnih karata s posjetama glavnim referentnim točkama za hrvatsko-dalmatinsku zajednicu, moguće je dobiti uvid u kulturnu prisutnost i doprinos imigranata u ovom dijelu grada.
AFEKTIVNA KARTA DALMATINACA
Ruta koju treba proći vozilom i s vodičem:
- Muzej imigracije, Rua Visconde de Parnaíba – za upoznavanje s njegovom stalnom zbirkom koja uključuje izvještaje, dokumente, fotografije i predmete koji se odnose na vrijeme imigracije.
- Područje starih tekstilnih industrija Moóca, kroz ulice Hipodrom i tračnice te rano Paes de Barros Avenue. Tu se nalazi jedinstveni arhitektonski kompleks LANIFICIO Crespi, u kojem je radilo mnogo Dalmatinaca, a danas je pretvoren u veliku trgovačku mrežu.
- Okolica ulice Taquari, područje u kojem je većina Dalmatinaca živjela i gdje su postojala velika skladišta; danas se tamo odvija proces gentrifikacije, s visokim zgradama, od popularnih do srednjeg standarda.
- Largo Ubirajara, jedno od poznatih mjesta okupljanja dalmatinske zajednice gdje su, u nepostojećim barovima, prvi imigranti nakon posla dolazili na piće i razgovor.
- Largo São José do Belém, gdje se nalazi crkva Svetog Josipa iz Betlehema, u kojoj se obavljao najveći broj vjenčanja, krštenja i misa dalmatinske zajednice. Pored nje je škola Colegio Amadeu Amaral, koja još uvijek čuva arhitekturu iz 30-ih Godina, a koju je pohađao veliki broj Dalmatinaca.
- Rua Cidade de São Simão, slijepa ulica koja još uvijek čuva nekoliko kuća koje su Dalmatinci izgradili zajedničkim naporom i u kojima su stanovali.
- Rua Tobias Barreto, gdje se nalazi crkva Svetog Pavla Apostola, građevina s kraja 30-ih godina u kojoj se nalazi statua Blažene Djevice Marije iz Blata, Santa Vicenca, koju su darovali dalmatinski imigranti. Ova crkva svake godine 28. travnja slavi dan Santa Vicence, uz nazočnost članova hrvatsko-dalmatinske zajednice.
- Groblje 4. Parade – gdje je ukopano oko 90% dalmatinskih imigranata. Odnos Dalmatinaca prema smrti je osobina kulturnog identiteta. Do danas je običaj posjećivati groblja u potrazi za imenima imigrantskih rođaka diljem svijeta. Iseljenicima koji dođu posjetiti Blato, često se pokazuje grobnice rođaka, a od 1940ih do 1960ih još uvijek se moglo pronaći kuće tih ljudi, kao fotografije rođaka u lijesovima i procesije, uvijek uz pratnju orkestra.
- SESC Belenzinho, stara zgrada Santista Mill, gdje je radilo mnogo dalmatinskih imigranata. Jedan od njih je često govorio da se s jedne strane ulice teško radilo za život, dok bi ostatak vremena proveo s druge strane ulice (na groblju). Posjet SESC-u.
- Sociedade Amigos da Dalmácia, kulturna udruga sa zgradom izgrađenom zajedničkim naporom Dalmatinaca, osnovana 1959. godine. Tu se može posjetiti stalna izložba fotografija, dokumenata i knjiga te projekcija filma o dalmatinskoj imigraciji, uz mogućnost degustacije hrvatskih zalogaja.
Fonte: Google Maps, 2016
Ovaj rad doprinosi na brojne načine, uključujući izradu karte regije, uspoređujući adrese kulturne udruge Sociedade Amigos da Dalmácia (Društvo prijatelja Dalmacije) iz 1960ih s trenutnim adresama; bilježenjem svjedočanstava sadašnjih stanovnika, kao i sjećanja bivših stanovnika, te trenutno stanje u četvrti.
Osim ove kartografije teritorija Dalmatinaca, u tijeku je skeniranje cijele dokumentacijske zbirke o hrvatsko-dalmatinskoj imigraciji, koja će biti dostupna na mrežnoj stranici Društva prijatelja Dalmacije. Također su planirane stalne i putujuće izložbe za povećanje cirkulacije ove zbirke. Drugim riječima, predstoji mnogo posla…
REFERENCE
BRUNEAU, Michel. Diasporas, transnacionalni prostori i zajednice, u Diaspora i Transnacionalizam, Koncepti, Teorije i Metode. IMISCOE Research. Amsterdam University Press 2010.
CAMARGO, Katia Gavranich. Hrvatska – Kuhinja i Dalmatinska Memorija, Editora Escrituras, São Paulo, 2014.
CC BY-AS 3. Karta Hrvatske s naglaskom na Dalmaciju, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=130798
DORO, Norma Marinovic. Jugoslavenska Imigracija u Brazilu (doktorska disertacija), Sveučilište u São Paulu, 1987.
ESTAÇÕES FERROVIÁRIAS DO BRASIL: dostupno na: http://www.estacoesferroviarias.com.br/ramais/efs-tronco.jpg
LEWGOY. Bernardo José Guilherme Magnani & Lillian de Lucca Torres (ur.). U metropoli: tekstovi urbane antropologije. São Paulo, DUSP/FAPESP, 1996, 319 str. Rev. Antropol. vol.40 n.2 São Paulo 1997. Dostupno na http://www.scielo.br/scielo.php?pid=S0034-77011997000200009&script=sci_arttext&tlng=es
MAPA AFETIVO DOS DÁLMATAS. Google Maps, dostupno na: https://www.google.com/maps/d/edit?mid=1SpQ6xAJEFLjdpgP-o2VakQ6a6y0
MUSEU DO CAFÉ: dostupno na http://www.museudocafe.org.br/wp-content/uploads/2015/08/colheita-do-caf–theodor-preising-dc-1930–acervo-museu-do-caf-.jpg
PREFEITURA MUNICIPAL DE SÃO PAULO: dostupno na: http://www.prefeitura.sp.gov.br/cidade/secretarias/subprefeituras/upload/Moóca/imagens/mapa_sub_Moóca.jpg
PUH, Milan, Hrvatska u Brazilu – Priče o Imigraciji. Crotia Sacra Paulistana, 2015.
SZYMBORSKA Wislawa, u Provocações, 19/11/2013, dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=YnC0a7aCff4.
TALAN, Nikica Hrvatska/Brazil (Kulturno-historijske veze) Hrvatska/Brazil (kulturne veze), dvijezično izdanje, Most/The Bridge, Zagreb, 1998.
Top of Form
Bottom of Form