Autor: Prof. dr. sc. Carlos D.M. Jurinčić
Povijest obitelji Jurinčić-Brajša, hrvatskih useljenika u Argentinu koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Moja obitelj emigrirala je u Argentinu kao i mnogo iseljenika iz različitih zemalja Europe nakon drugog svjetskog rata.
Djed i baka s tatine strane, Marko Jurinčić i Zdenka Srp, došli su u Argentinu sa svojim sinom Markom i mojom mamom Zorkom Brajša 1949. godine. Doselili su se u okolicu Buenos Airesa, okrug Olivos.
Moji preci s majčine strane
Pradjed i prabaka sa strane maminog djeda su Matko Brajša-Rašan i Marija Žitnik. Matko je rođen 1859. godine u Pićnu, Istra. On je bio istarski narodnjak, samouki folkorist, skupljač hrvatskih narodnih napjeva u Istri i skladatelj koji je u Pazinu skladao istarsku himnu, „Krasna zemljo, Istro mila“. Skupština Istarske županije je 23. rujna 2002. godine donijela odluku kojom se ova pjesma utvrđuje himnom Istarske županije.
Moj djed s mamine strane dr. Ćiril Brajša rodjen je u Pazinu, Istra, a studirao je pravo u Zagrebu. Oženio se Sofijom Dušić koja je rođena u Zagrebu. Živjeli su u Zagrebu gdje je on radio kao odvjetnik.
Na vrhu, s lijeva na desno: Ciril Brajsa i Sofija Dusic , Elisa Leitner i Marko Jurincic. U sredini: Matko Brajsa-Rasan i Marija Zitnik. Dolje: Marko Jurincic y Zdenka Srp.
Moji preci s očeve strane
Moj pradjed i prabaka s tatine strane, djed i baka mojega tate, bili su Karl Srp i pl. Zora Belošević. Karl je rođen na teritoriju koji danas pripada Češkoj Republici. Kao inženjer gradio je željezničku prugu Bosanski Brod – Sarajevo. Prabaka s tatine strane pl. Zora Belošević rođena je u Sarajevu. Habsburški kralj Ferdinand II. dodijelio je plemički list 31. siječnja 1635. godine Stjepanu Belosevicu te od tada pripada starom hrvatskom plemstvu.
Iz braka Marka Jurinčića i Elise Leitner, moga pradjeda i prabake s tatine strane, rodio se moj djed Marko Jurinčić u Vrbovskom. Pohađao je gimnaziju u Zagrebu i poslije trgovačku akademiju gdje je maturirao. Oženio je Zdenku Srp, rođenu u Sarajevu početkom dvadesetih godina 20. stoljeća. Dvadesetih godina radio je u Jadranskom hotelskom i kupališnom društvu Crikvenica u svojstvu komercijalnog ravnatelja. Tridesetih godina sudjelovao je prilikom gradnje hotela „Esplanade“ u Zagrebu, gdje je jedno vrijeme bio zaposlen kao tajnik. Bio je jedan od osnivača gospodarskog uvoznog dioničkog društva, a nakon toga je preuzeo upravu gospodarstva u Donjoj Bistri, gdje je mogao primijeniti svoja iskustva. Četerdesetih godina, prije odlaska u emigraciju, bio je činovnik ministarstva u odjelu za vanjsku trgovinu, gdje je radio kao trgovački ataše u Berlinu.
Moji roditelji
Moj otac Marko Jurinčić rodio se 1924. godine u Zagrebu. Osnovnu školu pohađao je u Bistri. Bavio se entomologijom, botanikom, a sviđala mu se i elektronika. Pričao mi je da je veslao na Savi i planinario po brjegovima Hrvatskog zagorja. Završio je državnu I. mušku gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao. Nakon toga, studirao je u Beču poljoprivredu. Nije mogao dovršiti studije zbog drugog svjetskog rata.
Moja majka, Zorka Brajša, rođena je 1921.godine u Karlovcu. Završila je osnovnu školu u Karlovcu, a II. žensku gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirala. Svirala je glasovir pa je pratila na glasoviru tetu Jelku Brajša kada je ona pjevala na predstavama. Folozofiju i talijanski jezik studirala je u Rimu 1941.godine na Sveucilistu Belle Lettere, a potom njemački jezik na fakultetu u Beču 1943. godine. Nije mogla dovršiti studije zbog drugog svjetskog rata.
Moji roditelji Marko Jurinčić i Zorka Brajša oženili su se u Austriji početkom 1945. godine.
Djed je procijenio trenutnu situaciju te 1944. godine odselio i pridružio se obitelji u Austriji. Nakon rata žive jedno vrijeme u Austriji, a poslje toga sele u Njemačku.
Početkom 1949. godine sele se u Argentinu. Nakon nekoliko dana boravka u Hotel de inmigrantes (doseljenički hotel) u Buenos Airesu, obitelj se odselila u predgrađe Olivos.
Djedovi su si osigurali egzistenciju pletenjem pulovera.
Tata Marko, zahvaljujući svome obrazovanju, ubrzo se zapošljava u jednom poduzeću kao tehničar, a kasnije je pravio dijelove za Diesel automobile. Došao je u Argentinu s 24 godine te tamo ostao do kraja života. Preminuo je u Buenos Airesu koncem 1986. sa 62 godine.
Mama Zorka, zahvaljujući poznavanju španjolskog, njemačkog, talijanskog i engleskog jezika, radila je prijevode i davala privatne satove. Kasnije je često pružala usluge iz područja svoje struke, poznavanja navedenih jezika, gdje god je to bilo potrebno. Pod stare dane je, kao docent u sveučilišnoj bolnici Hospital de Clinicas Jose de San Martin, predavala njemački jezik za liječnike na Katedri profesora Sanguinettia.
Ona se prvi put vratila u Hrvatsku 28 godina nakon što je otišla u Argentinu. Veselje je bilo veliko kad je 1977. godine opet vidjela svoje roditelje. Nakon toga je bila još dva puta u Hrvatskoj. Na zadnjem putovanju 2000. godine posjetili smo Hrvatsku zajedno i bili na Jadranskom moru. Preminula je koncem 2004. u dobi od 83 godine u Buenos Airesu.
Dvije godine nakon što su roditelji stigli u Buenos Aires rođen sam ja kao prvorođenac u obitelji – Carlos Daniel Marcos 1951.godine. U mojoj obitelji su me zvali Danko.
Posebno treba naglasiti da se kod kuće govorilo hrvatskim jezikom i čuvali smo svoje običaje iz domovine.
Tata je bio jako ugodan čovjek. Naučio sam od njega fotografiju, veslanje, ribolov, botaniku i entomologiju. Mama je bila jako stroga, uvijek je pravila bilješke, nikada nije ništa zaboravila.
Roditelji su kod kuće slavili rođendane, a tata je tom prilikom držao predavanja s diapozitivima o svojim putovanjima po Argentini, uz klasičnu i hrvatsku glazbu.
Moja mladost
Pod utjecajem svojih roditelja, koji su također govorili njemački jezik, dobio sam dvojezičnu edukaciju. Išao sam u njemačke škole i klubove u Buenos Airesu. U ono vrijeme je bilo puno njemačkih škola, a niti jedna hrvatska gimnazija. Sjećam se svoje osnovne škole u Martinezu , Norte-Schule i Gimnazije Goethe-Schule u Belgranu, gdje sam maturirao 1968. godine. U šestom i sedmom razredu bio sam u Escuela Hogar Veronica gdje sam bio u kontaktu s prirodom.
Moje krštenje u crkvi Jesús en el Huerto de Olivos, Olivos, Provincia de Buenos Aires
Moje igračke auto “Jadran“ i konjić “Kerestinec“ , koje su mi napravili djed i otac, 1953.
Putovanje vlakom s djedom i bakom u Villa Gesell 1957.
Jedno od najljepših putovanja bilo je putovanje Jeepom s tatom u Patagoniju 1966. godine. Prije mature , tijekom praznika, često sam s grupom gimnazijalaca vozio bicikl u dužim rutama. 1967. godine naša je skupina vozila dionicu dužine 220 km od Buenos Airesa u Villa Gesell, a 1968. godine 470 km biciklom u Necocheu, dva gradića na moru. U to je vrijeme bicikliranje bila vrlo napredna sportska disciplina i nije bio običaj među širom populacijom. Školski dani nisu protjecali samo u učenju. Za vrijeme škole bio sam član veslačkoga kluba Teutonia, a također sam znao ići jedriti na rijeci Rio de la Plata. U posljednim godinama počela me zanimati geografija i kartografija, pa sam sljedećih pet godina često putovao s ruksakom diljem Južne Amerike s smojim školskim prijateljima.
U školi
Može se zaključiti da sam već u vrijeme gimnazijskih dana u Argentini pokazivao zanimanje za entomologiju, botaniku, zoologiju, puževe te izgrađivao svoj kasniji aktivan odnos prema istraživanju. Periodički sam posjećivao prirodoslovne muzeje u Buenos Airesu, La Plati i Botanički vrt u Palermu. Zahvaljujući jednom očevom prijatelju, kao gimnazijalac, imao sam mogućnost gledati operacije u bolnici u La Plati. Vrlo je moguće da sam svoju odluku o studiju medicine donio upravo inspiriran ovim kirurzima koje sam promatrao.
Moje sveučilišne studije
Medicinu sam studirao na fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu i diplomirao 1975. godine. Prvi put sam putovao iz Argentine u Europu brodom 1975. godine i tom prilikom posjetio rodbinu u Hrvatskoj.
Hospital de Clinicas, 1978., s grupom profesora i docenata
Od 1976. godine do 1980. godine stažiram u Katedri urologije u bolnici Hospital de Clinicas Jose de San Martin. Kao specijalizant u prvom redu sam naučio točnost, marljivost i stjecanje iskustva liječničkog zvanja.
Posebno sam zahvalan na vremenu provedenom u toj urološkoj školi, gdje ne samo da sam se usavršavao u tom području, nego sam se počeo i osobito zanimati za istraživački rad i znanost. Za vrijeme stažiranja upoznao sam kolegu Ricarda Medela s kojim sam imao brojne razgovore i susrete u prostorijama za znanstveno-istraživačke pokuse. Upoznao sam se s ocem Ricarda Medela. Profesor Ricardo Medel, ordinarius Katedre urologije u La Plati, jednom prilikom donio je dva primjerka Campbellove-Walsh urološke knjige iz SAD-a. Bio je pun osjećaja i dubokog razumijevanja, pa mi je poklonio jedan primjerak. Stranice te knjige bit će mi inspiracija za objavljivanje kongresnih i ostalih priopćenja. Pregledni radovi jasno pokazuju požrtvovnost istraživača prilikom pisanja ove najpoznatije knjige na svijetu.
Godine 1980. prijavio sam se za znanstveno-istraživački rad u Katedri urologije. Svoj uspjeh imam zahvaliti u prvom redu profesoru Borzoneu, poznatom zbog svoje visoke etike u izvršavanju liječničkih obveza.
Početkom 1982. godine posjetio sam otoke islas Malvinas. Bio sam zaposlen u Hospital Britanico gdje su se liječili bolesnici s otoka, koji se nalazi na jugu Argentine. Jednog dana jedan je bolesnik rekao: „Dođite me posjetiti, to bi me jako veselilo“. Odlučio sam otputovati tamo i upoznati floru, faunu i otočane iz Puerto Argentino.Tamo sam vidio egzotične biljke, životinje i velike kolonije pingvina. Imao sam smještaj kod toga otočana koji mi je puno pričao o životu u Puerto Argentino. Vratio sam se 1540 km jedrilicom do Mar del Plate.
Ploveći put Malvina, za Puerto Argentino, 1982.
Godine 1982. položio sam specijalistički ispit iz urologije u Buenos Airesu. Od 1980. godine član sam Argentinskog urološkog društva, a od 1983.godine Confederacion Americana de Urologia (CAU).
Rutina i stjecanje iskustva u dječoj urologiji naučio sam kod profesora Quesade u Hospital de ninos, Ricardo Gutierrez u Buenos Airesu. Prve veće urološke intervencije na djeci učinio sam u tom periodu, te kao liječnik počeo s pisanjem opsežnih radova o dječjoj urologiji. Osim toga, radio sam u druge dvije bolnice – Hospital Britanico i Hospital Aleman gdje sam se usavršavao.
Moj put u Njemačku
Nakon kratkog vremena sam putem kongresnih i ostalih priopćenja uspostavio vezu s Njemačkom. Prijavio sam se na natječaj njemačkog veleposlanstva, gdje sam 1982. godine dobio stipendiju za usavršavanje i istraživanje u jednoj klinici u Njemačkoj. Početkom 1983. godine odlazim u Njemačku kao stipendist na jednu od najsuvremenijih uroloških klinika Europe. Godine 1984. postao sam asistent na Urološkoj klinici Sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu kod profesora Hohenfellnera.
Godine 1985. doktorirao sam (dr.sc.) s temom: „Tumorski markeri kod tumora testisa“, s ocjenom magna cum laude. U dovršenju ovoga rada pomogli su mi moj mentor prof. dr. G.H. Jacobi i prof. R.Hohenfellner, redoviti profesor Sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu.
Godine 1985. pridružio sam se profesoru Klippelu koji dolazi iz Hohenfellnerove škole u Urološkoj kliničkoj bolnici Allgemeines Krankenhaus u Celleu, Lehrkrankenhaus der Universität Hannover(MHH).
Godine 1986.položio sam njemački specijalistički ispit iz urologije, a nakon toga sam postao član Njemačkog urološkog društva.
Zahvaljujući dobrom poznavanju dječje urologije postao sam 1991.godine Oberarzt u Urološkoj kliničkoj bolnici. Bio sam aktivan u kirurškoj službi i izvođenju operacija, te držao tečajeve i nastavu iz urologije u školi za bolničare, bolničarke i studente medicine koji su dolazili iz fakulteta u Hannoveru. S velikim entuzijazmom surađivao sam s urološkim klinikama u Španjolskoj, Universidad de Alcala de Henares i Puerta de Hierro u Madridu u liječenju karcinoma mokračnog mjehura s nespecifičnom imunoterapijom.
Do sada sam objavio preko 40 znanstvenih i stručnih radova, od toga 29 radova koji su objavljeni u časopisima koji se indeksiraju u bazi Current Contents. Većina su bili pisani na engleskom, njemačkom, španjolskom i na hrvatskom jeziku. Među njima su i radovi objavljeni u hrvatskim medicinskim časopisima Medicinski Vjesnik i Acta Medica Croatica.
Bio sam aktivni sudionik velikog broja kongresa i simpozija u Europi , SAD-u, Australiji , Rusiji, Kini, Egiptu, Brazilu, Ecuadoru i Argentini.
Uz bolnički posao, povremeno sam se mogao baviti biljkama i puževima. Bio sam jedan od koordinatora studije „Fitoterapija s ekstraktima biljke Pinus, Picea i Hypoxis u bolesnika sa simptomima benigne hiperplazije prostate“. Moj šef nije samo bio kirurg, nego se bavio i alternativnom i komplementarnom medicinom. Dio ovoga istraživanja publiciran je u jednom urološkom časopisu. Nastavio sam i rad na doktorskoj disertaciji s temom o znanosti u liječenju karcinoma mokračnog mjehura s nespecifičnom imunoterapijom.
Moj put u Hrvatsku
Uz bogati curriculum vitae odlazim 2002. godine u Osijek na prijedlog prof.Klippela i prof.Hohenfellnera iz Mainza. Ordinarius urologije je bio zainteresiran za moj projekt, pa sam nastavio rad na doktorskoj disertaciji naslovljen: „Keyhole Limpet Hemocyanin i Bacillus Calmette-Guerin u liječenju papilarnog karcinoma i karcinoma in situ mokračnog mjehura: histološki, imunološki i terapijski aspekti“, koju sam u studenom 2005. godine završio. U dovršenju ovoga rada pomogli su mi moj mentor prof. dr.Ruđer Novak, redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu i prof. dr. Antun Tucak, profesor emeritus Medicinskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, na čemu im obojici srdačno zahvaljujem.
Dijelovi ovoga rada publicirani su 2007. godine u knjizi namijenjenoj urolozima u SAD-u čiji su autori Stephen Jones J,Campbell Steven C.Non-Muscle-Invasive Bladder Cancer. U Campbell-Walsh Urology.-9th ed., ur.Investigational Immunoterapeutic Agents.
Godine 2016. izabran sam za naslovnog izvanrednog profesora u Katedri za urologiju na Medicinskom Fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nakon toga sam 2017. godine dobio odobrenje za samostalan rad od Hrvatske liječničke komore.
Druge aktivnosti
Godine 2016. i 2018. godine sam s grupom kolega iz škole putovao po Ruti 40 u Argentini. Moj sin Martin se priključio ovome putovanju. Tada je Martin upoznao rodni kraj svojega oca. Proputovali smo čitavu rutu 40 od Cabo Virgenes do la Quiaca, u dužini od 5200 km. Tom prilikom bili smo na svečanosti 50. godišnjice moje mature.
Godine 2019. putovao sam u Rosario i upoznao Javiera Santica i Ivana Grbaca koji su srdačno dočekali fra Zlatka Špehara i mene. Bili smo u posjeti kod profesorice Marije Galian Nikolić, bivše predstojnice hrvatskoga jezika na katedri fakulteta u gradu Rosariju i imali ugodan i sadržajan susret kod nje doma gdje smo, sjedeći u njezinu vrtu, razgovarali o našim životima. U kratkom susretu fra Zlatko Špehar spomenuo je da priprema treću knjigu o hrvatskim imigrantima u Argentini. Ja sam mu tada pričao da su moji roditelji kao imigranti bili sretni svojim životom u Argentini. Nakon tog razgovora sam s fra Zlatkom dogovorio da ću pisati o svojoj obitelji kao prilog za njegovu buduću knjigu. Na Hrvatskom radiju, Radio Bar Croata, predstavili su fra Zlatko i mene, a ja sam imao čast biti prevodilac.
Zahvalan sam svojim djedovima i roditeljima što su me naučili hrvatski jezik i što sam u Hrvatskoj mogao položiti ispit hrvatskoga jezika na razini C1 (prema klasifikaciji europske zajednice).
Član sam Udruge „Plavac Mali“ u Zagrebu, gdje se održavaju mnogobrojna predavanja. Jedanput godišnje imamo krstarenje Jadranskim morem.
Zahvaljujući znanju hrvatskog jezika mogao sam se dobro snaći u Hrvatskoj. To mi je posebno olakšalo druženje s mojom rodbinom. Ja sam odgojen između tri zemlje: Argentina je zemlja gde sam rođen, gdje sam išao u školu i studirao, u Njemačkoj sam radio, a u Hrvatskoj su moji korijeni odakle potječu moji preci, koji su me odgojili da zavolim Hrvatsku. Zakjučak je da imam tri domovine u srcu.
Pod stare dane uživam čari odmora na Jadranskom moru, Zagorju, Slavoniji, Istri Zagrebu, Celleu u Njemačkoj i Argentini. Godine 2015. posjetio sam Međugorje s kolegama sa Sveučilista u Osijeku, Mostaru, Zagrebu i Budimpesti. Rado čitam knjige Federica Kirbusa, Maria Markica i Margaret Fountaine, koje opisuju putovanja i prirodu u zemljama koje ja volim.
Osobito zahvaljujem mojim tetama koje su mi pokazali prelijepi Zagreb, stari Grad, zagrebački city, kuću gdje je stanovala moja obitelj i sve poznate zgrade o kojima sam slušao od kada sam se rodio. Tom prilikom bio sam veoma dirnut i nisam mogao sakriti osjećaje jer su me roditelji odgojili da se i tu osjećam doma. Također sam išao u Istru, Pazin, Pićan, Opatiju, Rijeku gdje sam vidio nazive ulica i spomenike s imenom moga pradjede Matka Brajše-Rašana.
I na kraju, izražavam svoju zahvalnost gospođi Božici Vrebac koja mi je pomogla aktivnom potporom u ovom članku te mom sinu Martinu koji mi je uvjek bio pri ruci kod pisanja ovoga priloga.
Abra del Acay, sa sinom Martinom, Ruta 40 Norte, 2018.
Prof. dr. sc. Carlos M. D. Jurincic Winkler