Rodio sam se 15. travnja 1965. godine u Dubrovniku , a veći dio djetinstva sam proveo uz majku Terezu i oca Ivana na Lopudu i dijelom na Korčuli, u Čari, odakle mi je pokojni otac. Jedan dio djetinstva sam proveo u Zagrebu gdje sam išao u školu ‘Silvije Strahimir Kranjčević’, a nakon toga u školu ‘Ruđer Bošković’. Potom sam se vratio u Dubrovnik, u Pomorsku školu .

  1. sam otišao u Ameriku , a 1991 sam u New Yorku otvorio svoju građevinsku tvrtku. Potom sam 2013. g. otvorio restoran Dubrovnik i ostvario uspješnu ugostiteljsku priču. Prvi je to pravi hrvatski restoran u New Yorku u kojemu je sve hrvatsko , od hrane, vina, ulja, a tu su naravno i hrvatski kuhari i konobari .

Ponosan sam na svoju djecu, Ivana, Željka, Izabelu i Roberta koji pomažu u restoranu i koji će nastaviti promovirati hrvatsku hranu i NONINE recepte. Također i njihova majka Mađarica Ildiko Kaszas pomaže u našem obiteljskom restoranu

U srcu sam osto pravi Lopuđanin ,Dubrovčanin  i ponosni Hrvat , a moj restoran Dubrovnik je postao kultno mjesto okupljanja mnogih Hrvata u NY i mnogih hrvatskih organizacija. Restoran Dubrovnik je pravi mali Dubrovnik, prava mala Hrvatska u kojem se organiziraju mnoge hrvatske zabave, humanitarne večere , Feste sv.Vlaha, Dan državnosti, a ja nesebično pomažem i uskočim gdje god je potrebno u našoj hrvatskoj zajednici u New Yorku. U samom početku pandemije Covida koji je prvo zahvatio New Rochelle, gdje se nalazi restoran Dubrovnik donirao sam hranu onima koji su bili na prvim linijama, a to su bolnice, vatrogasci i policija

i za taj moj humanitarni rad i pomoć dobio sam zahvalnicu grada New Yorka, a restoran Dubrovnik posto je jako popularan i medju Amerikancima koji uživaju u hrvatskoj kuhinji ne samo u New Yorku, već je poznat po cijeloj Americi kao jedan od najboljih hrvatskih restorana. Za moj doprinos u promoviranju hrvatske kuhinje i za humanitarni rad dobio sam priznanje i od Američko hrvatskog kongresa (American Croatian Congress) čiji sam član.

 

Moj poruka budućim generacijama je da bez upornosti i volje nema uspjeha.

Željko Tomić