Iseljavanje u Južnu Ameriku započelo je krajem 19. stoljeća kada su se Hrvati iz ekonomskih razloga otisnuli na sve strane svijeta. Bilo je to vrijeme migracija iz cijele Europe, a novi kontinenti vapili su za radnom snagom koju nisu imali. Prvi dodir s Južnom Amerikom bio je u lukama Santos u Brazilu ili u Buenos Airesu, koji je bio poput otvorenih vrata ne samo put Argentine, nego i drugih zemalja. Neki su tamo ostajali, a neki su s vremenom produžili dalje. U to vrijeme, pa čak i poslije, povrataka nije bilo. Neki su već po dolasku stradali i nestali, a da njihove obitelji kod kuće nikada nisu doznale što se dogodilo. Bila su to teška vremena, kada su i dječake od 12 ili 13 godina slali u svijet jer kod kuće se nije imalo što jesti. Bili su prepušteni sami sebi i ovisili o pukoj sreći.
Iz današnje perspektive djeluje nemoguće, ali u Južnu Ameriku, osobito u Argentinu, odlazilo se i sezonski. To su prvi započeli Talijani, a potom su prihvatili i Hrvati. Zahvaljujući razlici u mijeni godišnjih doba na južnom i sjevernom dijelu zemaljske kugle žetva se odvija u različito vrijeme. Tako bi na Mediteranu pripremili zemlju za sjetvu pa bi otišli u Južnu Ameriku u žetvu. Bio je to dobro plaćen posao koji se tada odrađivao ručno. Nakon toga slijedio je povratak brodom kući u žetvu i pripremu zemlje za sljedeću sezonu.
Danas u svim zemljama Južne Amerike nailazimo na potomke Hrvata u četvrtoj i petoj generaciji, dok su malobrojni oni koji su rođeni u Hrvatskoj. Hrvatski jezik se najvećim dijelom izgubio, ali vezanost za zemlju svojih predaka još uvijek je jaka.
