Među prvim doseljenicima na Novi Zeland spominje se Pelješčanin Pavel Lupis (Nakovanj, 1834. – Mangawhai, 1916.), koji je potekao iz obitelji pomoraca i čiji su predci plovili Mediteranom do Crnoga mora prevozeći žitarice i luksuznu robu. Nije bilo lako odoljeti olujama i gusarima pa su, osim Pavela i njegova brata, svi muškarci u obitelji izgubili živote na moru.
Kada je zlato bilo otkriveno u Australiji 1851. godine i na Novom Zelandu 1861., mnogi su tamo došli preko Pacifika iz Kalifornije. Zadranin John Lovorovich i njegov partner John Oliver (imena i prezimena prilagodili su engleskom jeziku) brodom Rambler prevozili su doseljenike na relaciji Australija – Novi Zeland.
Američka savezna država Aljaska odvojena je od SAD-a kanadskim teritorijem. Kraj 19. stoljeća bilo je pionirsko vrijeme ribarenja na Aljasci. Lovio se losos, a prvi hrvatski ribari tamo su bili Komižani.
U Gig Harboru živi velika hrvatska zajednica. Mjesto je otkrio kapetan Charles Wilkes kada ga je zadesila snažna oluja uz obalu savezne države Washington 1840. godine.
Prvi hrvatski doseljenici u Urugvaju spominju se već koncem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Najvećim su dijelom bili mornari koji su napuštali svoje brodove. Doseljavanje se nastavilo do poslije Drugoga svjetskog rata.
Prva južnoamerička zemlja u koju su naselili Hrvati bio je Peru i to u 16. stoljeću, kada je tamo došao dubrovački vlastelin Basilije Basiljević privučen pričom o El Doradu, staromu bogatom gradu Inka. Među dvadeset i osam crkava koliko ih je u Cuscu nalazi se i crkva San Blas.
Prvi Hrvati došli su u Kostariku s otoka Krka i okolice Rijeke u drugoj polovici 19. stoljeća. Zatim je uslijedilo doseljavanje iz Dalmacije i dubrovačkoga primorja. Najpoznatija hrvatska obitelj Kostarike [...]
Sve što se događalo u domovini uvijek se na neki način preslikavalo u iseljeništvu od početaka iseljavanja pa do današnjih dana. U drugoj polovici 19. stoljeća iseljeni Hrvati započeli su osnivati brojna društva i organizacije. To su bila potporna, sportska, politička, kulturna i vatrogasna društva.
U čileanskom dijelu pustinje Atacama, početkom 20. stoljeća, započela je eksploatacija salitre ili, kako su je zvali, bijeloga zlata. Koristila se kao gnojivo, ali i za proizvodnju baruta, stakla, emajla... Salitra se vadila daleko od mora, vlakovima prevozila na obalu...
Kada su 1520. godine, na Dan svih svetih, jedrenjaci Victoria, Concepcion, Trinidad i San Antonio prošli Puntu Dungeness s atlantske strane i uplovili u tjesnac između krajnjega juga kontinenta Južne Amerike i sjevernih obala Ognjene zemlje, kapetan Trinidada Fernando de Mageljan nije ni pretpostavio da se radi o prolazu koji povezuje Atlantik i Pacifik.
